Nakon nebrojeno otkazanih izleta na Dinaru konačno se posložilo da ekipa bude spremna i slobodna za izlet i da nam vremenske prilike budu na ruku. Kao i uvijek Ićo, Pajo, moja malenkost i naša tehnička podrška Milko sastali smo se kod mene kući ravno u pet i deset u jutro. Procijenili smo da nam treba dosta vremena za ovu turu pa smo i najranije krenuli. Pošli smo sa dva automobila. Prva postaja je bila selo Glavaš gdje smo ostavili Golfa Zvjerovskog da nas mirno čeka i kasnije nosi umorne kući. Mjesto polaska bilo je selo Mirkovići. Milko nas je provezao makadamskim putem( koji se nalazi na skretanju sa ceste Kijevo –Knin kraj Separacije) skoro do sela. Negdje nakon prelaska riječice Krčić pozdravili smo Milka i nabacili ruksake i uputili se prema Brezovcu. Pošli smo u sedam sati , prošli kraj Mirkovića komentirajući markacije koje smo nailazili. Naime prvotni plan je bio da krenemo iz Mirkovića prema vrhu pa na Glavaš. Međutim markacije ni za lijek. Ono malo markacija što je bilo je ili pokriveno vegetacijom ili su udaljene po stotinu metara. Činjenica je da ne mora svatko znati svaku škrapu pa tako ni naša ekipa. Tako je pao dogovor da krenemo za Brezovac, koji nam je bio sigurnija opcija. To će nam donijeti još dva do tri sata pješačenja, ali smo imali rezerve koje su trebale izdržati i takvu promjenu plana.
Negdje oko 9:30 h bili smo nadomak Brezovca, no tu negdje opet nam se gubi markacija koja je i onako bila vrlo loša na pojedinim djelovima i tu pada dogovor da se orijentacijski snađemo i ipak popnemo na vrh. Skrenuli smo na najvišu stjenovitu glavicu koja nam se nalazila na desnoj strani , sjeli, odahnuli, osvježili se i zaključili da duboko dolje u daljini vidimo dolinu Brezovca sa malim kućicama i da bi jedan od viših vrhova u daljini trebao biti Bukvin vrh. Tako je i bilo. Kad smo se spustili sa vrha na kojem smo bili, krenuli smo oštro uz padinu i nakon nekih sat vremena stigli smo na Bukvin vrh sa kojeg smo uočili i vrh Dinare. Konačno nam je sve bilo jasno. I one staze koje smo pamtili i pričali o njima sa Tomijem, Radom , Zoranom i ostalima. No dok ne probaš na sebi ne možeš ni naučiti.
Dalje je sve teklo kao po udžbeniku. Navukli smo deblju odjeću jer je vrijeme pokazivalo svoje zube. Stajali smo sve češće jer ovu ljepotu nemaš priliku svaki dan gledati. Bilo je trenutaka kad bi stali i piljili u dubinu po pet minuta, a da nitko ni riječ ne prozbori. Slikavali i slikavali. Zadnji dio pred sam vrh bio je i najteži. Jak stjenovit teren izvlačio je kapljice znoja. I negdje oko jedan sat stigli smo do vrha. Puni olakšanja ,sreće, uzbuđenja i onog ludog osjećaja vlastitog uspjeha ... Neopisivo.
Fotkanje, voda, kikiriki i osmijeh od uha do uha. Spustili smo se dalje prema Glavašu. Na nekih pola sata od vrha našli smo prekrasnu zavjetrinu gdje smo stali i ručali. I vjerovali ili ne popili kavicu na 1700 i nešto metara, ludnica. Nakon okrijepe nizali su se prekrasni prizori na putu prema Glavašu. Moram spomenuti da je markacija od vrha Dinara 1831 pa sve do Glavaša ogledni primjer jedne staze. Ne znam kako to sve izgleda pod snijegom, ali u ovim uvjetima je super. I opet smo stajali i upijali okolinu po stotinu puta. Vrijeme nas je pratilo baš kako treba. Oko pet i trideset bili smo u Glavašu, a ja sam već grlio Golfa Zvjerovskog. Iza nas preko dvadeset i pet kilometara staze i stranputica, prekrasnih prizora, teških nogu i smijeha puna vreća.
Jedva čekamo idući put nastavak „Umri muški na Dan državnosti“.
Nikola Perlić
