Dinara, Rupe, Lišanjski vrh…klap treći put

Eto, dopalo me ponovo napisati dvi riči kako nam je bilo na trećem izletu Visokogorskog internog tečaja. Kroz život sam zaslužila lijepe epitete kao šta su žena, majka, mama tjestovica, dizajnerica nakita i posljednji u nizu i ne manje vrijedan putopisac, ha moš misliti, provirila mala nosom iza kuće i otkrila novi svijet….Nego vratimo se mi našem izletu, treći po redu, bilo je više varijanti gdje bi trebali ići odrađivati vježbe, ferata na Čikoli ili Dinara,Rupe, Lišanjski vrh i konačni odgovor stigao je iz samog vrha piramide zapovjedne odgovornosti PD Promine: „Idemo na Dinaru, planinarsko sklonište Rupe“.


Nakon okupljanja na starom mjestu u neka čudna doba 6:30, krenuli smo put izvora Cetine gdje smo se u obližnjem kamenolomu okupili, naprtili na se svega i svačega. Ovaj put sam dobila posebni modni dodatak, a to je bila lopata, blago meni, srića da ne triba krumpire „zagrćati“ u ova doba. Ko je šta zadužio o tome je i vodio računa…

Vrijeme je bilo nako ni sim ni tam, šućmurasto kako bi neki rekli, ali to nije pokvarilo dobro raspoloženje ekipe.
Sunce nas je počelo obasjavati i odmah smo svi življe počeli gaziti snijeg. Poseban je to osjećaj kada imaš onaj „botun“ za isključenje i uživaš u pogledima na prirodu , posebne oblike vidike kojima nas časti. Brži dio ekipe dobio je zadatak ko prvi do skloništa loži vatru. Bilo je super doći u toplu kućicu i popiti fini topli čaj, čak se našlo i nešto za poisti. „Pokret za 5 minuta!“, čulo se od nekuda i onda smo se uzmuvali kao pčele u košnici, ajme di mi je pojas, karabini, zamka,cepini, štapi, kaciga, moje derezeee, koja jaketa, triba li cili ruksak, miljun i jedno pitanje, uh….

Krenuli smo do Kozje jame, putem je bilo pitanja koja Kozja jama? A onda stiže odgovor ka iz topa sve su ti jame kozje, pa ti dragi nađi pravu, uglavnom našli smo neku „vrtaču“ a mi smo je zvali Kozja jama. Oni malo hrabriji, čitaj luđi počeli su se odmah bacati niz strminu Kozje jame i zaustavljati se cepinom, dok je naš „precjednik“ izrađivao sidrište u snijegu, i sidrište u stijeni koje će nam poslužiti za podizanje i spuštanje unesrećenog, čvor, Sv.Bernard…Bilo je vrlo zanimljivo i poučno, jadni naš Bere „nesrića“ naša, dopalo ga je da ga mi spašavamo, e kad te krene, krene te. Moram priznati kada su ga momci izvukli iz jame bio je poprilično zbunjen, ali sretan.

Poprilično je puhalo na vrhu i stajanje na mjestu u snijegu baš i nije za preporučiti, pa je tako lipši dio polaznika visokogorskog tečaja odlučio napustiit mjesto i spasiti same sebe. Krenule smo mi tako uživati u pošumljenim i potravljenim djelovima surove nam Dinare, sve dok nismo naišle na padinu punu snijega i onda je Marina rekla ajmo vježbati zaustavljanje cepinom. Teorijski dio smo joj ispričale, a onda je Marina krenula na spontano valjanje/padanje, a Rada kao prava prija krenula ju je spašavati od nje same (foto dokumentacija u arhivi). Nakon odrađenih vježbi skupili smo se u toploj kućici, ugrijali ruke, noge, pojeli, popili i došlo je vrijeme povratka. Putem smo razgovarali o opremi i šta i kako bi se trebalo obući za u planinu, nekima su noge gorjele u dobrim postolama, nekima su se samo prsti smrzli, nekima su ruke hladne „ka ključ od konobe“, neki imaju pozadinu „ka dva plivadona“……i tako to uglavnom veselo :) :)

Nezaobilazno mjesto na planinarskoj karti je Vrlika (tamo se i okupljamo i završavamo svaki izlet), tako je cila ekipa napunila lokalni kafić i naravno šta je prvo šta se traži? Pogađate iz prve wi fi lozinka, eee to će te i sami saznati ako slušate Thopmsona i znate ime njegovog posljednjeg albuma….eto… Kažu da je crno-bijeli svijet, kažu da je sutra novi dan, kažu da su prijatelji kao zvijezde, kažu da nakon kiše dolazi sunce, kažu da će biti sve dobro na kraju,......i tako to svi nešto kažu.......a vi prolijte kantu boje u svoj život, zaplešite na livadi prepunoj cvijeća kao da vas nitko ne gleda, guštajte u malim stvarima, uživajte u svakom trenutku.....jer je život samo jedan, nema reprizu......i nije sve tako sivo kad imaš s nekim otić na pivo.....


“Mislim da na planini ima mjesta za sve. Ljudi žele osvajati. Ali planina se ne osvaja. Planina se doživljava i u planini se uživa i treba je poštivati i ostaviti je što više nepovrijeđenu.”

tekst: Sanja Kljajić
foto: Tom Samotnjak

16522048_591255151069166_2114108489_o
16522168_591253364402678_989700463_o
16522495_591252401069441_168806557_o
16523025_591252607736087_1313612149_o
16523179_591254871069194_2007481152_o
16523351_591251944402820_1311790411_o
16523753_591256027735745_278031104_o
16523907_591248444403170_980145693_o
16586396_591250817736266_1386371108_o
16593396_591254477735900_1482399792_o
16593790_591251747736173_1601558753_o
16593811_591253107736037_2139941634_o
16650801_591252861069395_1718530860_o
16650982_591252154402799_775360785_o
16650998_591255494402465_1534346451_o
mama
16522048_591255151069166_2114108489_o
16522168_591253364402678_989700463_o
16522495_591252401069441_168806557_o
16523025_591252607736087_1313612149_o
16523179_591254871069194_2007481152_o
16523351_591251944402820_1311790411_o
16523753_591256027735745_278031104_o
16523907_591248444403170_980145693_o
16586396_591250817736266_1386371108_o
16593396_591254477735900_1482399792_o
16593790_591251747736173_1601558753_o
16593811_591253107736037_2139941634_o
16650801_591252861069395_1718530860_o
16650982_591252154402799_775360785_o
16650998_591255494402465_1534346451_o
mama

Vezani članci