Satovi su zazvonili u ranu zoru, neki od nas su putovali do Drniša, a neki pripremali gozbu za planinarenje na Dinari. Nalazimo se na autobusnom kolodvoru u Drnišu, stiže vodička Ivana i javlja da naš "veseli kombi" nije još popravljen do kraja. Pa ona danas vodi i vozi, stiže i Marina iz daljine viče - Ja nemam kruva! - i već sljedeću sekundu kuca na vrata pekare i dolazi k nama sa svježe pečenim bublicama. Ubacujemo stvari u Ivanin auto i krećemo "filmskom cestom" preko Štikovačkih proplanaka na kojima pasu kravice, prema Glavašu gdje nas čeka naša Ljubica. Prije Glavaša kratka pauza u Vrlici, coffe to go i neizostavni vrlički uštipak. Dok smo popili kavu i pojeli uštipke stigli smo u Glavaš.
Nakon sto smo parkirali aute, uzimamo ruksake, izvlačimo štapove i krećemo na nasu Dinarsku avanturu. Prolazimo pokraj utvrde Glavaš, ugodnom stazom kroz hrastovu i jasenovu šumu stižemo do prve livadice, tu smo ugledali šumske jagodice, nakon osvježenja jagodicama krećemo dalje.
Na putu prema gore nas prate "polja" trave ive i majčine dušice, među nama vlada oduševljenje, svi znamo za onu „Trava iva od mrtva pravi živa“. Nakon malo više od sat vremena dolazimo do izvora vode i 1000 mnv. Punimo boce do čepa i nastavljamo dalje prema skloništu Drago Grubač. Penjemo se Dinarskim goletima i proplancima koji su prepuni planinskih ljiljana (narančastih i žutih), kaćuna i grmova malina. Dolazimo do bunarića i oko bora nalazimo malo hlada, sunce je već upeklo. Radimo voćnu pauzu, sve voće se vadi van iz ruksaka, a naša Ivana vadi termosicu s vrućom vodom i kave, nastaje oduševljenje, svi su u sekundi izvukli lončiće i spremni smo za kavu. Nakon voća i kave, Ivana još jednom provjerava jesmo svi obnovili SPF zaštitu, te osvježeni i zaštićeni krećemo dalje.
Prati nas strm uspon, fotke su bile opravdanje za kratke pauze koje smo radili, ali tko bi odolio ljiljanima, kaćunima, malinama i metvici uz stazu. 😉
Vruće je, uspon ne popusta i svi jedva čekamo ugledati "Spomenik Domovini" i klin na kraju ferate Dinara. Veselje je zavladalo kad je Ivana povikala evo klin, još par minuta do skloništa.
Dolazimo do prekrasnog skloništa Drago Grubač u udolini, mi smo jedini gosti. Fotkamo legendarne gojzerice s čuvarkućom, upisujemo se u knjigu i odlučujemo malo pojesti jer glad kod svih na veliko kuca. Ima tu svega, kajgane s tikvicama, narezaka, paštete (umoči, ali ne vrti) i ponešto bezglutensko, jedemo malo tek toliko da utažimo glad jer nas čeka još završni uspon. Nakon jela, čistimo sklonište, zatvaramo i idemo prema klinu, tj. kraju ferate Dinara, po jednu zajedničku fotku i nastavljamo dalje.
Sad prvi put vidimo naš cilj - vrh Dinara (Sinjal), idemo grebenom ,pružaju se prekrasni vidici na našu ljepoticu Prominu, Knin i Peručko jezero i dolazimo do završnog uspona prema vrhu, Ivana i Ljubica prednjače, a Marina, Josip (na ovom dijelu uspona smo saznali da mu je nadimak Bajica i da najviše voli kad ga se tako zove) i ja opet malo fotkamo. 😉
Stižemo na vrh, divimo se pogledu, neprocjenjiv je osjećaj stajat na najvišem vrhu Hrvatske. Onda kreće, tražimo pečat, vadimo zastavu, udaramo pečate, taman stiže i ekipa iz HPD Runolist, fotkaju nas i svi se prebacujemo u zavjetrinu, opet voćna pauza, odmor i uživanje u pogledu. Teška srca napuštamo vrh, ali čekaju nas preko Martinovih košara još četiri sata do Glavaša i moramo ići. Spuštamo se kroz klekovinu, dolazimo do poljane planinskih narcisa koji su taman pri kraju cvatnje, po stjenovitom dijelu ulazimo u čarobnu bukovu šumu, kamene gromade i šuma su totalno čudna kombinacija. Po izlasku iz šume opet proplanci, mega livadni šampinjoni i puhare, čista čarolija.
Radimo kratku pauzu s pogledom na Martinove košare, jabuke su bile glavne zvijezde ove pauze, uz Bajicu i Ljubicu nitko nije ostao bez jabuke. Spuštamo se dalje prema Martinovim košarama, noge nas već polako slabije slušaju. Od Martinovih košara do izvora vode na 1000 mnv, prati nas sipar i nogama se naglo vraća poslušnost jer moraju dolje. Naša Marina je bila glavna zvijezda sipara, prošla ga je poput leptirića. Stižemo do izvora, svi mu se veselimo, umivamo se, punimo boce, znamo da imamo još otprilike sat vremena do auta pa je sve lakše. Beremo si travu ivu i majčinu dušicu za večerašnji čaj i idemo polako prema autu. Prolazimo utvrdu Glavaš, znamo da je auto sve bliže i bliže, sreća je nakon ovakve ture ugledati auto. Presvlačimo se, spremamo ruksake i krećemo prema Kninu jer ovakav izlet treba začinit gastro turom i čašicom razgovora bistreći dojmove s naše Dinarske avanture.
Hvala našoj Ivani što nam je ovo omogućila. ❤
Nikolina
