Đir do Bosne na Bjelašnicu (vrh Obalj)

 

Vrućina, sparno, svi nešto pušu, a na WhatsApp grupi objavljen izlet na Bjelašnicu. Pitanje je bilo, razladiti se u moru ili planini? Odluka pada, idem u planine!

I dalje je vruće, spremam se za put i shvatim, frižider ne radi. Paf, pukla elektroenergetska mreža Dalmacije, a bome i šire.

Okupljamo se na autobusnom kolodvoru, vrti se priča o nestanku struje: nisam kupila ovo, ono, kase u dućanima ne rade... . Nema veze, kupit ćemo u Bosni. Božo s kombijem u minutu točan, polazimo na put preko Kamenskog put Jablanice, Konjica, pa prema Sarajevu. I dalje je glavna tema struja, a podikoji glas sramežljivo se raspituje o ruti: Umoljani – Obalj – Lukomir – Studeni potok – Umoljani. Vodička Elza, dobro pripremljena odgovara na sva pitanja. Klima u kombiju radi, nama ugudno, pa je tema sa strujom pala u zaborav. Red smijeha, red ćakule i eto nas u večernjim satima na konaku u Hadžićima.

Jutro, 22.6.2024. pije se prva jutarnja kava, spremamo se za izlet, pa kombijem prema cilju. Uzbuđenje raste, vraćaju se sjećanje na Olimpijske igre '84 jer su neki ostaci tog zbivanja i danas u funkciji. Tu su i nova, velebna zdanja uklopljena u zelenilo i šumu, koja nas oduševljavaju!

Pogled u daljinu, lijevo - desno, tamo – amo, nižu se planine: Bjelašnica, Jahorina, Igman,... . Uskom, vijugavom cestom stižemo do starta. Obilje zelenih, nepokošenih livada mame nam pogled na sve strane. A tu je i podikoja ovčica. Susrećemo i ono malo domicilnog stanovnštva, naviknuli su oni na planinare, pa su svi ljubazni i susretljivi.

Vodička nas upućuje da moramo dignuti 900 m visine, staza je u prvom djelu strma, poslije se izmjenjuje horizontala, sa nešto manjih visinskih razlika. Ruksak na leđa, štapove u ruke pa krenimo. Vruće je i sparno, već pomalo uzdišemo, ali svaki pogled uokolo vuče nas naprijed.

Taman smo u ljetnom suncostaju, solsticiju, sunce je u zenitu i ne čudi što prži. I kad pomisliš da ti je teško i da ne možeš više, osvježenje ti da jedan od izvora hladne pitke vode. Najteži dio uspona je iza nas pa grebenom ponosno gazimo prema vrhu Obalj. Čuju se glasovi, jel to onaj!? Uskače odgovor domaćih planinara je, je, to je taj! Uz ugodnu priču i malo ćaskanja, pretekoše nas, ali ne zadugo: „Tiha voda brege dere.“ Tako je i ova, ženska skupina s Božom onu grupu ostavlja iza sebe. Mi smo nastavili kružnom stazom prema vrhu Obalj, 1896 mnv. Susrećemo trkače Vučko Trail. Tu su i neka poznata lica s naše Promina Trail, pozdravljamo se i nastavljamo svaki svojom stazom. I eto nas, nešto iza podne, na samome vrhu. Fotkamo se za uspomenu, upozoravamo jedni druge da ne idemo do kraja jer stmina je, a valja malo sjesti i okrijepiti se. Pridružuje nam se i grupa splitskih planinara, pa svi zajedno krećemo stazom prema selu Lukomir, najviše naseljenom mjestu BiH, 1495 mnv. Stećci su vidljivi svuda uokolo, pa mi daje na znanje da je čovjek ovu ljepotu nastanio znatno prije. Selo je bajkovito, ali spust zahtjevan i strm. Čak su i tri mala janjčića uzblejala dozivajući majku ovcu da im pomogne spustiti se do livade u podnožju. Selo puno planinara, GSS ovaca, volontera Vučko Trail. Veselo je i dinamično, osvježenje tražimo u lokalnom „kafiću“, ali i na česmi.

Spuštamo se uz kanjon rijeke Rakitnice i gazimo prema cilju. Odužilo se, ali pogled u visine vraća izgubljenu snagu. Svako malo neka fotografija, treba ovjekovječiti vrhove Observatorij, Treskavicu i Visočicu...;  tu je i Studeni potok.

Već smo pri kraju staze, ponovo susrećemo trkače i to one koji su sinoć startali u 22h na stazu dugu 105 km. To su neke nad ljudske sposobnosti, bravo za njih, ali i za nas! Tu smo, na cilju u Umoljanima, mi smo naših 17 km pregazili, ipak 1011 m uspeli i spustili. Sada žurno na pite, tradicionalno jelo uz obilje vrhnja, sira i kajmaka u obližnje domaćinstvo uz pivcu koja gasi žeđ ljetnog solsticija.

I kad pomisliš kako je sve super prošlo, moja malenkost nepažljivo stavi ruku i vrata kombija zahvatiše je. Uzvikala se grupa, a ja čekam da se vrata otvore, jer eto, prignječi mi se ruka. Vrtim, štišćem prste, naznaka napuknuća nema, vidljivih modrica nema, a i ne boli strašno. Valjda je to kombinacija planiniskoga zraka i dalmatinske žene, rekli bi: „Bit će joj v..g!“. Hvala Bogu, nebi nikog zla!

Jutro 23.6.2024. spavanje i jutarnja kava… oduljilo se. Napuštamo Hadžiće i krećemo prema Sarajevu. Posjećujemo vrelo Bosne, prekrasano uređeni park, a hladovina odgovara izletnicima koji su ovdje pronašli spas od nedjeljne vrućine. Skoro je podne, sunce se malo skrilo iza oblaka kao da nam želi ugoditi i Sarajevo ostaviti u lijepom sjećanju. Jer, đir uspinjačom prema Trebeviću teško koga može ostaviti ravnodušnoga. Ovi stariji, koji su bili više puta, svjedoče kako se grad proširio i preko sedam gora. Spuštamo se u centar na Baščaršiju, pada porcija čevapa kod Želje1, a onda i slastice, većinom baklave u obližnjoj slastičarni. I opet susret s poznatim nam i dragim ljudima. I oni su tu, jer jučer su bili dio Vučko Traila. Mala sitnica za uspomenu ponijeti se kući mora. Nisam se cjenkala, a za druge ne znam. Božo je slikao zanimljiv suvenir, a dobar drvodjelac lako će ga napraviti.

Napuštamo  Sarajevo, putem prema Jablanici posjećujemo srušeni most na Neretvi. Uz kavu i piće u obližnjem kafiću slažu se dojmovi, vraćaju se sjećanja na satove povijesti iz osnovne škole, ali i prijedlozi za nove izlete. Putem prema Blidinju pao je dogovor o novoj ruti najesen u Bosni.

Hvala Elzi na ovom prekrasno osmišljenom i realiziranom izletu. Hvala Boži na tehničkoj podršci, Marini, Nadi i Vlatki na obilju smjeha,a mojoj Curici na podršci. Hvala svima jer su učinili da ovaj izlet ostane nezaboravan. Stoga pozivam sve moje drage Planinare, ljude dobre volje, da nam se pridruže već na idućoj stazi.

Ivana Grabić-Marin

 

IMG-20240623-WA0077
IMG-20240623-WA0067
IMG-20240623-WA0063
IMG-20240623-WA0121
IMG-20240623-WA0060
IMG-20240623-WA0062
IMG-20240623-WA0057
IMG-20240623-WA0046
IMG-20240623-WA0118
IMG-20240623-WA0157

Vezani članci