Kad bi me pitali koje mi je najdraže godišnje doba sad bi vam sigurno odgovorila: JESEN.
Vjerujem da ima puno onih koji dijele moje mišljenje, nikakvo čudo, dovoljno je samo i pogledati kroz prozor i vjerujem da vam neće promaknuti ljepota i šarenilo boja na drveću, od crvene, narančaste, žute, zelene...kako se samo lijepo slažu, kao da ih je upravo iscrtao nekakav umjetnik...I još ako imate vremena (i volje) pa se malo odmaknete od gužve i buke i zastanete pa sve te boje ta umjetnikova šaranja doživite u tišini, miru onda možda i čujete kako vam upravo ta tišina i mir najviše govore.
Ovaj put nismo ranili na planinu, jer smo odredili da ćemo prenoćiti pa sutradan (u nedjelju) imamo cijeli dan na raspolaganju za hodanje po Dinari. Krenuli smo u 10 sati, Ante, Antonela, Josip, Nada, Ivo, Darija i ja, put Vrlike, Ježevića do Sutine i polazne točke za uspon na Veliku Duvjakušu.
Vrijeme kao naručeno, neočekivano lijepo za ovo doba godine, uspon većini poznat, naravno da je bilo ... “ajme, kad će pravac?, koliko još?, pa di je ta kuća? (pl. kuća „Pume“), pa mi nismo normalni, još natrpali ruksake pune hrane...neću više na Dinaru, jedino helikopterom...“, ali helikopteri baš nisu bili u pogonu ovaj put. I tako nakon izvjesnog vremena stigli smo, dočekala nas je topla kuća i Stipe Božić sa društvom. Iskoristili smo priliku i „ispitali“ Stipu sve što nas je zanimalo od Dinare do Himalaja.
Ujutro nakon marende i dogovaranja kud ćemo krenuti (opcija nikad dosta), Stipe i njegovo društvo odlaze, pozdravljamo se i krećemo na Veliku Duvjakušu pa stazom prema pl. skloništu „Josip Goreta“. Iako smo zbog manjka putokaza zaobišli sklonište „Josip Goreta“, nas nisu zaobišli prekasni vidici, stajali smo samo (i slikali) da bi se divili ljepotama koje Dinara pruža. Neprocjenjivo.
Na kraju uz dva paraplaninara (kako je Josip rekao) koji su imali bolove u koljenima, sretno smo stigli na polaznu točku. Vozeći se, stalno smo se osvratli na našu Dinaru i pogledavali kuda smo prošli i kuda još sve planiramo.
tekst: Tatjana Galić
