Nekidan smo pošli – Elza, Čavala i ja - na sjevernu stranu Biokova pa do Sv. Jure i još malo dalje. Bio je na putu s nama i Božo, al on je iša na planinsku utrku na Biokovo (ne trčat, nego sudjelovat u organizaciji).
Polazišna točka bilo nam je selo Milići, pored Zagvozda. Bio je dan taman za pješačenje - nit jako sunčan, pa da je vruće, niti pretjerano oblačan, pa da upućuje na kišu. Od te točke prema vrhu uspon kreće naglo, nema mile-lale, a mi smo – iako niti jedno od nas nije u zavidnoj kondiciji (al nismo ni za bacit) – dogovorili da put pređemo laganim korakom, s nekoliko povremenih kratkih odmora. Veći dio uspona obilježen je niskim drvećem koje nije ništa očaravajuće i nešto je na što smo svi navikli (al opet lipo), no upravo je zato upečatljiviji kontrast između te šume i posljednjih 300-400 metara, područja u kojem prevladava kombinacija kamena, nešto trave i niskog raslinja, sve tako opušteno i široko, a zrak čist. Na putu prema vrhu sreli smo mlade Zagorce i potom kombinaciju hrvatsko-bosansku, svi standardno dobro raspoloženi. Dotični mladići iz Zagorja trebali bi pozdravit nekog gospodina odozgor, dok pozdrave šalje stanoviti gospon Bajica (možete ga upoznati na nekom od budućih izleta našeg društva).
Fascinantno je tako penjat se planinama i gledati kako se krajolik mijenja i to je upravo na djelu kad se popneš na vrh Biokova: s jedne strane bregovi i planine, s druge strane more i otoci. I zbilja je lip osjećaj sanjarit gori. Malo smo zastali, napravili par neizbježnih fotografija i zaputili se dolje, u planinarski dom pod Svetim Jurom. Na tom dijelu staze mimoilazimo se s trkačima i pokojim turistom. Bio je jedan par iz Finske, kaže čovik kako Finska nije brdovita ko Biokovo. Ma nemoj! Tako sam naučio da se na finskome „sretno“ kaže ooma ili uuma, tako nekako. Ne znam kako bi se pisalo. To su oni kratki susreti na planini koji dođu ko začin putovanju. U domu je bio red na spizu, ima tu terasa mala na otvorenom, ugodno je. Pomalo puše, veli gazda da puše već danima, mada nama nije smetalo malo vitra.
I onda je Božo doša po nas autom i preveza nas dio puta jer smo zaključili da se mi, koji nismo za bacit, ne želimo ubijat završni dio puta; jer da smo se dobro najeli i ne možeš punog želuca hodat. Tako da smo od jedne udoline ispod Vošca – di je završavala utrka toga dana - započeli posljednji kratki uspon.
E sad, Vošac. Vošac je jedan od mnogih vrhova biokovskih i zasigurno jedna od najfascinantnijih točaka velike planine. Nije čudo da je na njemu podignut mali planinarski dom. S jedne su strane strme padine, udoline, izbočine, sa šumom, bez drveća, ko da su bogovi misili tisto za kolače i ostavili ga nedovršenim; s druge je strane naše more Jadransko i šta reć? Kažu da slika govori tisuću riječi (dobro, ovisi o tome koliko ti je širok vokabular), no niti jedna slika ne može zamijenit osjećaj bivanja u prostoru, osobito ne ovako veličanstvenom.
Podno Vošca već se pet godina podiže još jedan planinarski dom deluxe, dom u kamenu i drvu i to će mjesto valjati posjetiti za nekoliko godina. Ima i konja u blizini. Ima i Nebeska šetnica, tzv. Skywalk, nesvakidašnje iskustvo. Prvi prolazak nudi neminovno čvrsto držanje i hvatanje za ogradu.
Na putu za Drniš na radiju smo slušali Eurosong, na kojem Baby Lasagna nije pobijedio, al ko da je.
I tako mala, ali jaka ekipa - kako reče Elza - završi uspješno još jedan izlet u organizaciji PD-a Promina.
Josip Živković
