„Nikom nije dala olako, pa ni nama ovaj put“
Za ovu priliku blago modificiran, nadam se da Branimir neće zamjeriti :)
Vjerojatno svima padne na pamet prvi dio stiha Štulićeva hita kada se odluče na uspon stazom Mery do njezina krajnjeg odredišta, najvećeg vrha Dinare, Troglava (1913 m n/v). Tako ni mi nismo iznimka dok smo se “probijali” kroz Sajkovačko ždrilo na putu ka vrhu. Po Internet portalima ćete još naići i na naziv “Alpinistički uspon”. Ali pak Mery je prisnije.
Zimski uspon na vrh Troglava, inicirao je kolega Emil iz HPK Sv. Mihovil iz Šibenika, kojem smo se pridružili nas dvojica iz PD Promine. Što zbog bolesti, a što zbog obveza, otpala su dvojica kolega pa smo tako krenuli samo nas troje. I tako, ranom zorom, Mario i ja, nalazimo se s Emilom u Kninu. Poštujemo rutinu, ispijamo čaj, kavu te trpamo stvari i nastavljamo dalje, preko granice u Strmici, te kroz Grahovo do Sajkovića. Na početku nam se odmah ispriječila rampa, postavljena zbog krađe drva i krivolova. Brzo pronalazimo alternativu preko polja od susjednog dvorišta. Pokušali smo pronaći vlasnika kuće i dvorišta, međutim nitko se nije javljao, osim velikog tornjaka koji je na našu sreću bio u boksu, te mu nije uspio naum pogostiti se s jednim od ekstremiteta nekog od nas.
Od rampe do početka staze vodi put ka Vještić Gori, po kojem se u nekim navodima može provući i s osobnim automobilom do parkirališta od kud kreće markirana staza. Na taj si način može skratiti put za 5.5 km. Mi nismo bili te sreće. Snijeg nas je brzo zaustavio. Jedino što nam je preostalo, put pod noge pa do kud stignemo. Odmah na početku donosimo odluku da ako do 14:00 ne budemo na vrhu, okrećemo se pa iako bili pred samim vrhom.
Nakon kilometra, Emil se odvaja markiranom stazom dok Mario i ja nastavljamo cestom jer je blaži uspon i manje je snijega. Cesta se nakon 3.5 km račva prema spomenutoj Vještić Gori i desno prema parkiralištu. Tu treba biti oprezan i ne gledati u pod jer na obližnjoj stijeni postoji markacija za Troglav. Emil si je skratio put za nekih 15-20 min krećući se markiranom stazom. Putem nam znatiželjna srna odvlači pozornost od dosadnog snijega s okolnih stabala, koji sa svakim blagim vjetrićem lagano nas zasipa za vrata, te nas uz pokoju vlastitu psovku, zaustavlja da ga stresemo. Nakon 1h i 45 min nalazimo se s Emilom te tako zajedno nastavljamo stazom koja se račva na dvije, lakšu koja je dulja i težu koja je pogađate kraća.
Odabiremo naravno težu, mada i lakša ne bi bila laka s obzirom na snijeg, te nastavljamo dalje do prvog uspona kroz bukovu šumu. Putem koliko-toliko prateći markacije s kojim gotovo nismo niti imali problema u ovim snježnim uvjetima. Na početku uspona pametniji dio ove ekipe stavlja dereze, dok drugi nastavljaju dalje. Hej! Zašto bi stavio dereze u ugodnoj temperaturi kad to isto možeš napraviti na daleko nižoj i za ruke neugodnijem mistu, te pritom trošiti vrijeme na grijanje istih?
Nakon šume i prolaska rubom amfiteatra, dolazimo na još strmiji neoznačeni dio ispod kojeg je klekovina i kamenjar. Lagano se preko njega penjemo, te dolazimo do glavnog grebena. Tu smo ubrali markaciju te smo tako bili sigurni da dobro idemo. Tu nam se odmah ispriječio dubok snijeg. Opet penjanje preko strmog dijela do izlaska na “kamenjar” u ovom slučaju led i snijeg. Jedino se Mario sjećao donekle kad je tu prolazio da je bio kamenjar. Meni je prvi put, a Emil je bio davno. Penjemo se dalje kao slijepci ispitujući svaki sljedeći korak. Nailazimo na rupe u snijegu. Ispitujemo kuloar koji je pun snijega, te donosimo odluku da gremo nazad. Odmah na povratku blago otklizavam niz padinu i jedva se zaustavljam štapovima. Jedan štap odmah puca, dok me drugi uspijeva zaustaviti. Dobro je, Emil me izvlači, spuštamo se nešto niže do Marija koji je našao pogodno mjesto za prijeko potrebnu marendu.
Na 1791. metru objedujemo. Na 122 m od vrha ispoštovali smo našu odluku. Oko 14:15 je. 5h i 20 min gotovo neprekidnog hodanja i penjanja, pomisao na hranu i nesigurnost za dalje samo je pridonijelo da odustanemo od daljnjeg penjanja, hodanja do vrha. Na putu dolje, sanjkamo se na guzicama niz padine. U šumi opet imamo otklizavanja. Na zaleđenoj padini kolegu Emila od daljnjeg propadanja niz padine bukove šume, spašava bukva.
Brzo se snalazimo i nastavljamo dalje stazom do polazišta. Tu se opet gostimo preostalom hranom te lagano se trpamo u auto i via put doma.
Do nekog sljedećeg gibanja!
Photo: Mario, Ante, Emil
Tekst: Ante