SVETO BRDO – TULOVE GREDE
Nakon upoznavanja Promine i osnovnih planinarskih pojmova naša ekipa odlučila je penjati se na drugi najviši vrh Velebita – Sveto brdo (1751m). Ranojutarnje okupljanje započelo je u 6:45, a u 7:00 krećemo prema Obrovcu gdje uzimamo kavu za van i nastavljamo put.
Iznad Obrovca penjemo se na predivnu, zaboravljenu prometnicu koja je spojila sjever i jug Hrvatske – Majstorsku cestu. O njenom nastanku postoje brojne legende, a prolazeći njome svima je jasno zašto. Gdje god smo pogledali, ostajali smo bez daha. Međutim, najljepši pogled zasigurno je onaj na Tulove grede koje ćemo pobliže pogledati na povratku sa Svetoga brda.
Nakon što smo automobilima došli ispod prijevoja Mali Alan, započinjemo našu avanturu. Od Maloga Alana do visoravni Dušica (1260m) idemo planinarskom stazom kroz visoku bukovu šumu. Neposredno prije izlaska na čistinu, pronalazimo izvor pitke vode na kojem se okrjepljujemo. Izlaskom na čistinu gledamo prema vrhu i uočavamo brojne planinare koji se jedan iza drugoga kreću prema njemu. Vrh ima jedinstveni piramidalni oblik i lako ga je uočiti. Ali, nije se tako lako popeti do njega. Prije samoga uspona, radimo prvu pauzu.
Nakon pauze krećemo se prema vrhu. Kreni, stani, kreni, stani. Uz naše vodiče, Ivanu Cigić i Bernarda Mučala, uspješno stižemo do vrha. Prvo naš Tom Samotnjak odrađuje najvažniji dio – fotografiranje. Nakon toga tražimo zaklonicu od velebitske bure i uživamo u marendi. Pri povratku smo sporiji, ali odlučniji. Uspješno se vraćamo do Maloga Alana, ulazimo u automobile i odlazimo prema Tulovim gredama. Sunce je već zalazilo pa smo se odlučili na kratko zaustavljanje. Uz te su stijene vezane brojne narodne predaje, a kako i ne bi bile kada ovaj ambijent budi svačiju maštu. Uživamo u pogledu na sve ono što smo prošli i tražimo pogledom nova mjesta koja će nas osvojiti. Ulazimo u automobile, a Velebit ostavljamo na čuvanje nevidljivim velebitskim vilama.
Josipa Begonja
/izlet 17.10.2021