Danas, 11. ožujka, vesela družina u sastavu 2:9, zaputila se prema špilji Vranjači. Vođa puta nam je bio Alan, ili svima poznatiji kao Šime.
Pri dolasku nas nisu dočekale lijepe vijesti. U špilji nije bilo struje, stoga su nas domaćini zamolili da se strpimo te da će pokušati ukloniti problem. Kako bismo što kvalitetnije iskoristili vrijeme, Šime nam je demonstrirao penjanje i spuštanje uz/niz stijenu, Nakon toga svi su imali mogućnost pokušati isto. S obzirom na to da smo se svi po prvi put u tomu okušali, kući ćemo ponijeti lijepe uspomene.
Nakon penjanja i spuštanja, uslijedilo je ponavljanje čvorova: osmice, dvostruke osmice, upletene osmice i bulina, za neke beduina(haha).
U svemu tome vrijeme je brzo prošlo, kvar se uklonio te smo se zaputili u špilju. Kroz špilju nas je proveo unuk čovjeka, koji je igrajući se kao dijete otkrio špilju. Kako je špilja sama po sebi prekrasna, riječi nisu bile potrebne. Pokušali smo zabilježiti po koji prizor svojim mobitelima, ali takvo čudo prirode se ne može dočarati fotografijom. Očarani i puni dojmova završili smo svoju šetnju špiljom.
Šlag na torti ovog druženja, ili po naški čevap na lepinji, bio je roštilj pored špilje. Glavni kuhar bio je Šime, ali ništa ne bi mogao bez Josipa, koji je sve pripremio. Tako smo na kraju otišli svojoj kući bogatiji za jedno iskustvo, a i Kata je naučila rezati kapulu.
Petra Milković
