Moš gore, a moš i dole

Dopalo me pisati, a ko more odbiti našeg precjednika kad me nako lipo zamolija.
Nedjelja, svanuo se predivan dan, sunčano, burno, ma milina. 
Dogovor je bio u 9 u Lišnjaku šta su svi polaznici škole ispoštivali i uredno došli iza 9, eeee a dogovor je dogovor. 
Popila se kavica koju je naš Kačko skuhao, postavio se stol sa stolnjakom i predavanje o orjentaciji je moglo krenuti. Ko se do sada nije izgubio nakon predavanja o azimutu, koordinatama, stranama svijeta, di si šta si kad padne magla, sada je sigurno bio izgubljen (zbogom pameti dok sve pohvataš i odrediš koordinate). Bitno je naglasiti koliko su ovakva predavanja iz prve ruke naših iskusnih predavača vrlo važna i od životne važnosti te nekome nekad spase glavu. 
Nakon šta smo pohvatali sve koordinate i pravilno se orijentirali svi puti navodili su nas na penjačku stjenu, a ne u Drniš. 
 
Absajl, nizsajl iliti moš gore a moš i dole. U daljini pogled privlači Dinara prekrivena snijegom, a školarci ka gušterice  posložili se po stinama kao da su na tribinama. Tu prestaje sva romantika jer Josip, naš današnji instuktor penjanja, član alpinističkog odsjeka PD Promina jedva čeka početi sa predavanjem.
 
Najprije malo o opremi. Bilo je tu špaga/konopa svake vele, boje, debljine, dužine, nekih čudnih naprava sa imenima gri gri, friends, osmice, karabineri, spuštalice, penjalice, čok-ovi, a nitko nije bio "pod čokom", pojasevi, penjačke "balerinke" i predstava je mogla početi jer naravno da je sve bilo jasno odmah na prvu. 
Prije početka penjanja sa vrha stine prolomio se Zvonin glas. Mala nu upitaj Tomu jel bilo slane jutros u njegovom vinogradu? Zvone čuo te. Ma nek je, ali molim te nu ga upitaj. Tome jel bilo slane jutros u tvom vinogradu? Reci mu da je. 
Zvone, kaže Tome da je bilo slane. 
Eee dakuće dobrom čov'ku i slana dođe.... :-)
Tako nam je Zvone razbio tremu i penjanje je moglo započeti.
 
Naša Ane je probila led, ispenjala stinu jedan tren. 
Ja sam odlučila ispenjati smjer jer ponavljanje je majka znanja. Nije mi bilo baš svejedno ,ali nema odustajanja. I tako sam se dva puta penjala (drugi put da vidim gdje sam prvi put grišila) u jednom trenu dok sam gledala i tražila gdje da gurnem ruku, uhvatila sam se za jednu granu, a sa tribina se čulo, Sanjo ostavi se rašeljke, drugi put češ na nju navrnuti višnju, trišnju, šta god, a sada ispenji taj smjer.
 
Smjeha nam nije nedostajalo cijeli dan. Svi smo uspješno odradili penjanje i spuštanje niz stjenu, neki su čak spoznali koliko novih mišića postoji u tijelu. Bilo je zabavno i vrlo poučno, a sve to ne bi bilo moguće bez moralne podrške iskusnih članova PD Promine. Oni su svojim savjetima umirivali, ohrabrivali, motivirali i učinili nas ponosnima na same sebe. Koliko god možda izgleda jednostavno se popeti (to samo dok gledaš druge), kada se nađeš oči u oči sa grdosijom ispred sebe, strah je prisutan i nije ti sve jedno, ali onaj tren kada rukom dotakneš posljednji spit tvojoj sreći nema kraja (bilo bi super postaviti zvonce na vrhu, pa nek zvoni Zagora od ponosnih školaraca). 
Nakon iscrpne vježbe "pao" je prvosvibanjski roštilj zadnjeg dana travnja kojeg je Pili ispeka tako dobro da ga nećemo mjenjati sa mjesta roštilj majstora. 
 
U očekivanju novih vježbi, usvajanja, učenja i mučenja citat Pabla Nerude. 
"Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje."
...... i zato dragi školarci, uživajte u svakom trenutku svog života, jer reprize nema....
 
 
 
tekst: Sanja Kljajić
foto: Tom Samotnjak

Vezani članci