Mjesto sakupljanja nadobudnih polaznika visokogorskog tečaja bila je autobusna stanica, ali umjesto autobusa stigla su dva kombija, jedan sa propuhom (propuh je saniran na jedini mogući izvodljivi način, pogađate iz prve, toplom dekicom ), a drugi bez propuha....Pokrcali smo pustu opremu skije, pancerice, patike, štape, ruksake, špage vake i nake, zamke, karabinere, kacige, pojaseve....Karavana je krenula, svi su nekako bili sramežljivi prvih par kilometara, a onda kada su se odčepili, nitko ih svrnuti više nije mogao, a jesi li bija ode, a vamo a tamo, a di ti je to, pa ne znaš to ti je....i onda rafalno ispaljivanje imena pustih čuka, mista, vrhova brda, planina, proplanaka, livada i čega sve ne....u jednom trenu sam pomislila da sam na satu zemljopisa sa unakrsnim ispitivanjem. U Trilju se popila kavica i pojačala marenda.
Kod crkve u Voštanima skupili smo se svi jer polaznika ima sa svih strana (Drniš, Šibenik, Vrlika, Sinj, Split, Makarska). Stvorila se kritična masa polaznika i krenuli smo put Kamešnice, planinarskog skloništa Žlabina. Dan savršen, prohladan ali prepun sunca. Na putu do Žlabine sunce je obasjavalo snježne površine i stvaralo predivne kristale leda koji su izgledali kao razasuti biseri. Nakon dva sata hodanja snježnim bespućima ugledali smo kućicu, posidali po stinama i krenuli vaditi ko je šta imao...a šta reć kao i uvijek nema čega nije bilo i umeko i utvrdo....a sve slatko i koliko sam mogla primjetiti svi sa "slabim" apetitom (ja prva). Nakon marende, pokret, krećemo u potragu za snjegom na kojem ćemo raditi navez, padanje, osiguravanje u snjegu....
Na vrhu jedne od padina prekrivene snijegom "montiranje" opreme. Dali su nam neke čudne lašune, čitaj cepini u jednom trenu sam pomislila da idemo okopavati pomidore, ali kada su nam podilil neke još čudnije sprave, zovu ih i dereze, sve je bilo kristalno jasno idemo na modnu pistu. Nakon foto session-a, dobili smo upute kako hodati u derezama ( komentare na to zadržati ću za sebe) i kolona je krenula.... Nikako nać pogodnu padinu i kvalitetu snjega na kojoj možemo odraditi vježbu, ali je zato nakon par sati hoda krenulo, a kada će marenda, hvata nas mala snaga, more odmor more ovo more ono a padine ni za lik. Ko nam je kriv, kako bi stari svit reka "a di vas je đava vodija"....
Šetnja kroz šumu prepunu snijega u kojeg su nam na mjestima noge propadale poviše koljena i zrake predivnog sunca ipak su odavale čar neke posebne ljepote, a grintanje, pa to je sastavni dio izleta, kako bi se inače narugali sami sebi. Konačno padina, livadica, savršeno mjesto za......a ne ne,ne za vježbu već za marendu. S obzirom da kvaliteta snijega nije odgovarala izvođenju vježbe naš vanjski suradnik Klepton (Ivan Zebić) član HGSS i PU Dinaridi sa našim "precjednikom" pokazali su nam dio vježbe navez i kasnije osiguravanje. Najzanimljiviji dio bio je padanje sa cepinom na prsima a da pri tome ne izgubiš glavu. Bilo je vrlo zanimljivo i poučno, koliko moramo biti oprezni i koliko je malo potrebno da nastradaš shvatiš kada čuješ situacije u kojima su se neki našli. Obasjani zalaskom sunca završili smo ovaj naš prvi izlet...reklo bi se uspješno :)
"Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva... a minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti."
Ivo Andrić
tekst: Sanja Kljajić
foto: Darija Kulušić / Tom Samotnjak
