Neki dan nazovem ja Mlađu da mi pokaže neke čvorove i karte,a on će meni:˝Znaš, ima na Ravnom Dabru vježba GSS-a, idemo Kačko i ja, a možda dođe i Tomi, pa ako imaš volje možeš s nama.˝ Razmišljao sam otprilike 3 sekunde .
Uglavnom, u petak smo krenuli iz Drniša i za koji sat stigosmo do makadamskog puta koji vodi do planinarskog doma Ravni Dabar.
Prvo što me zadivilo bilo je zelenilo i ogromna livada koju okružuju planine i te dvije kamene gromade, kuk Čelinac i Ruičin kuk. Kažu slika govori 1000 riječi, međutim sve su slike uzalud, jer doživjeti nešto svim osjetilima je sasvim druga priča.
Mlađo je naš kamper parkirao na tu ogromnu zelenu livadu i kad smo se raspremili prošetali smo se do doma. Dom Ravni Dabar nalazi se na rubu prekrasne zelene doline, ispod ogromnog kuka Čelinca, a sve to skupa izgleda natprirodno, jednostavno čovjek ima osjećaj da će odnekud iskočiti neko stvorenje iz bajke.
U domu nije bilo nikoga pa smo u pomoćnoj prostoriji s otvorenim ognjištem naložili vatru i taman kad se zagrijalo stiže domar gospodin Mile Prpić, koji je bio odsutan zbog posljednjih priprema za predstojeću vježbu. Kao pravi domaćin Mile nas je ponudio domaćom medicom i ostalim ličkim delicijama. Naravno kako je Mile jedan ugodan i simpatičan čovjek pa riječ po riječ, vic po vic i 2 je sata proletjelo u trenu. Još bi mi sjedili uz vatru, ćakule i medicu, ali su se polako počeli okupljati pripadnici GSS-a pa smo se mi strateški povukli u kamper. Mlađo je napravio raspored, Kačko na jedan krevet, ja na drugi, a on će u šator jer se mora ujutro ranije ustati zbog vježbe.
Drugi dan, kad smo se probudili, Mlađe već nije bilo, a poslije kave, Kačko i ja smo odlučili prošetati i izvidjeti situaciju. Obišli smo malo staro groblje na rubu doline, šumarak iza kampera i podnožje Ruičina kuka na kojem ima penjačkih pravaca i od 180 m, a obilazak smo prekinuli zbog kulinarskih obveza. I da ne opisujem cijeli dan, uglavnom, malo smo se šetali, malo gledali vježbu, ali smo ubrzo zaključili da to nema smisla, jer su sudionici samo crvene točkice na ogromnoj sivoj stijeni. Ostatak smo drugog dana proveli u druženju s posjetiteljima, razmjeni planinarskih priča, te u vežbanju sa speleo spravama.
U nedjelju ujutro stigli su nam gosti na kavu, Anita, Marina i Tomi. Tomi je odmah otišao na vježbu, a Anita i Marina, Kačko i ja krenuli smo na izlet. Odlučili smo otići na Bačića kuk. Naš vodič Anita sve je isplanirala i odredila rutu i naravno kao i puno puta prije uz provjerenog vodiča mogao sam se opustiti i uživati u izletu. Dan je bio lijep i sunčan pa smo pošli pokraj doma, kroz grabovu šumu i uz rub prekrasnih pašnjaka do Bačić Dulibe, gdje počinje strm uspon po širokoj cesti prema Bačič Dolcu. Tu nas markacija upućuje na desno uz rub doline prema našem cilju. Staza nas dalje vodi kamenitim putem do šume, a onda naglo uzbrdo. Kad smo ušli u šumu i odhodali veći dio puta po mom GPS-u jedno 300 m do kuka, naglo se spustio oblak i u gustoj šumi više nismo mogli vidjeti markacije, tako da smo se jednoglasno odlučili za povratak. Nije mi uopće žao, jer imam razlog opet doći i nadam se da ću imati prilike popeti se na Bačića kuk.
I tako uz često zastajkivanje i fotografiranje prekrasnih stijena i krajolika, vratili smo se do doma Ravni Dabar gdje su nas čekali Mlađo i Tomi. Poslije ručka i druženja krenuli smo kući uz zaustavljanje na nekim posebnim mjestima. Za koji sat vratismo se kući svatko sa svojim utiscima i uspomenama, koje uz slike ostaju poslije svakog izleta.
Krešimir Bračić
