Već pri samoj najavi da bih mogao pasti snijeg, planinari se spontano okupljaju na Promini u planinarskom domu. Neki da bi testirali svoje vozačke sposobnosti poput našeg profesora sa predsjednikom društva, dok je Bajs odlučio svojoj djeci pokazati zimski ugođaj iz udobnosti svog terenca, a Viktor, Ivo i ja odlučili smo prošetati do vrha. Za stići do vrha prije svakog uspona potrebno je unijeti energije da bi je mogli potrošiti, tako je bilo i ovaj put. Naši vrijedni kolege, Pili, profesor Joso, Kačko, te lovci Tomi i Mili bili su iznimno gastronomski raspoloženi tako da smo guštali u pripremljenoj prigodnoj zimskoj spizi, ali ipak nismo pretjerivali ( kako tko ). Teško se rastajemo od stola i krećemo put vrha. I tako, netom prije vrha odjednom prava snježna mećava, pahulje nošene vjetrom šibaju nas po licu, nedozvoljavajući nam da se dulje zadržavamo. Pri povratku s vrha susrećemo kolegu Ivicu koji je čak potegao iz Knina da bi nove gojzerice ugazile na snijeg. Dolazimo u planinarski dom, a tamo opet ista „gastronomska priča" samo drugi okusi...Komentari su bili da moramo nadoknaditi izgubljenu energiju, eh jadni mi, teško nam je palo!
Noć je polako padala i došlo je vrijeme za povratak, do neke sljedeće prigode.
Paško Galić