Kombi upalio skoro iz prve i dokotrljao se do autobusnog kolodvora gdje je ekipa bila spremna za još jednu avanturu, ali ovog puta po Velebitu.
Vođeni onom dobrom starom izrekom „di čeljad nije bisna ni kuća nije tisna“ (u ovom slučaju kombi) svih deset nas se naguralo i veselo krenulo prema našem odredištu. Destinacija se mijenjala iz minute u minutu ali je konačna odluka pala na Sveto brdo (1753m). Kombi smo ostavili da zasluženo odmara u Liščanskoj dragi, UHU je također uspješno obavio svoj posao, a mi smo se uputili prema vrhu do kojeg nam je trebalo oko 2 sata. Vrijeme nas je poslužilo pa samo uspjeli i marendati/ručati na vrh Svetog brda. Dobro raspoložena ekipa se malo zanijela i zaboravila na oblake koji su nam se prikradali sa leđa. Malo bržim korakom smo krenuli nizbrdo prema autu, smjestili se i zadovoljni krenuli put kuće. No, nije prošlo dugo i ostvarile su prijetnje da bi mogli ići pješice kući. Sva sreća pa je vozač bio meka srca pa nas je poštedio koliko je mogao. Stvar je bila u tome da poštedimo naš kombi koji je morao svladati zahtjevan teren.
Primljeni nazad u sigurnost kombija krenuli smo prema Gračacu gdje je pala neizbježna kava. Imajući sretne misli kao Petar Pan (uz miris medvjeđeg luka) dovukli smo se do Knina (gdje je i naš kombi dobio osvježenje,) a potom i do Drniša gdje je kombi na svoj jedinstven način označio kraj još jednog predivnog izleta.
Ivana Samodol
