KAO ŠERPE NA HIMALAJE
Pohod Rožanskim kukovima najljepše je što mogu pružiti hrvatske planine -dr. Željko Poljak
Ivaninu ideju (Cigić) da se produženi vikend od 2. do 5. kolovoza iskoristi za Velebit i i pješaćenje Premužićevom stazom od Zavižana do Oštarija prihvatilo je 5 članova društva (Elza, Taja, Marija Živković- nova članica, Josipa i Zoran- Kačko , kao naš vozač) te Mario i Marijana , drniški "Slavonci" na privremenom, radu u Osijeku, trenutačno na odmoru u rodnom kraju.
Po dobro osmišljenom planu i programu naše turoperatorice (tako se sama proglasila) prvi dan hodanja od Zavižana do kuće na Alanu je "uhodavanje" od nekih 6 sati sa stankom na Rossijevu skloništu. Drugi je dan najduži i valja prijeći od Alana do Kugine kuće najdužu dionicu u trajanju od 7 do 8 sati . Dan je treći "šala mala" - od Kugine kuće, preko Skorpovca do Baških Oštarija - samo 5 do 6 sati hodanja.
Nema valjda planinara u Hrvatskoj koji nije čuo za Premužića i njegovu stazu koja povezuje najljepše velebitske kutke i njegove najnepristupačnije stijene i kukove te omogućava svim ljubiteljima hodanja i planina da je i osobno prođu. Ing Ante Premužić(1889- 1974 g. ) koji je radio na regulaciji šuma i vodenih tokova, između ostalog na Velebitu, projektirao je i realizirao uz pomoć lokalnog stanovništva uzdužni turistički put dug 50 km. Staza je to koja se neosjetno uspinje (uvijek na oko 900 m. nadmorskih) mijenjajući vidike iza svakog zavoja čas more, čas stijene , čas mračne dubine....
Nakon poluprospavane noći u sobi na Zvižanu koju dijelimo s četvoročlanom ekipom "Mosoraša", puno kave i još više kalorija - put pod noge....Teški ruksaci na leđa . Ja moj ne mogu niti zabaciti na rame pa mi pomaže naš jedini "kavalir" (mislim muški član ekipe) Mario. Da nije tolikog ruksaka još bi i uživala u pogledu na Rožanske....Ovako očiju uprtih u prethodnikove noge bojim se skrenuti pogled da me ruksak i doslovno ne povuče naprijed ili u dubinu.
Na vanjskom zidu Rossijevog skloništa saznajemo da je Ljudevit Rossi istraživao velebitsku floru (1855. - 1932. g.) . Možemo tu upoznati i druge ljude zaslužne za hrvatsko planinarstvo. Na primjer kako je Ivan Krajač, ministar u hrvatskoj vladi bio ujedno i predsjednik HPD koji je zaslužan za lokaciju planinarskog doma na Zavižanu . Na putu prema Alanu i cilju prvog dana pohoda hrabra ekipa "alpinista" uspela je stijenu Crkvine po tako jakoj buri da je skoro bila odnesena s vrha...
Planinarska kuća na Alanu (bivše vlasništvo Hrvatskih šuma) lijepa je i udobna što se za njezine domaćine nikako ne može reći. Isto mišljenje dijelimo s ostalim posjetiteljima kuće na Velikom Alanu ... ali nama ovaj dan a posebno njegov završetak s pogledom na zalaz sunca i drvenog medvjeda u maglici (koji je čak neke zavarao..ha ha) ništa neće pokvariti. Naši dragi "Osječani" Mario i Marijana u prepunoj kući na Velebitu pronalaze Roka, još jednog Drnišanca s osječkom adresom još od 70-tih godina prošlog stoljeća. (Kaže nije išao trbuhom za kruhom u Slavoniju već za roditeljima )
Rano ujutro drugog dana "ekspedicije" s nešto lakšim ruksakom na leđima krećemo na najdužu dionicu. Od Alana do Kugine kuće. Negdje oko Visibabe valja napustiti Premužićevu stazu i skrenuti na Kuginu kuću ( ime nije dobila po opakoj bolesti već po nekadašnjem vlasniku). Nakon brutalnog šumskog uspona stižemo na nekakav parking s kojeg nestaje markacija za Kuginu kuću...Speleolozi čiju smo ekipu djelomično upoznali na Zavižanu a koja se pojavila na parkingu tek koju minutu iza nas (ali u automobilu) upućuju nas na put kojim su oni upravo stigli. Naime, od njihovog kampa do Kugine kuće vodi nova tek uređena bijela cesta dok je planinarska staza ostala bez markacije i zapuštena već nekoliko godina. Kao pravi ziheraši odlučujemo se za duži, ali sigurniji put cestom a kad ispred Kugine kuće ugledamo naš bijeli kombi i Kačka optimizmu i zadovoljstvu nema kraja. Da smo imali puno sreće s izborom puta dokazuju i dvije ekipe sa Zavižana i Alana koje stižu satima iza nas i gotovo u sumrak na izmaku živaca...
Dan treći : Kugina kuća, Skorpovac -Oštarije
Iako bolnih nogu i već prilično izmoreni treći dan smo najlakše i najbrže odradili. Imali smo i dvojicu vodiča - domara Kugine kuće Mira i "promininog" starog znanca Tomislava Čanića iz Gospića. Prvo ćermo do Skorpovca gdje su spavali naši prijatelji Mosoraši i gdje se prisjećamo netom stradalog "domara" skloništa "Mršavog" . Pronađen je mrtav nedaleko od skloništa dan, dva ranije a njegov vjerni pas Kuja obilazi tužno oko nas.... Meni i Elzi se plače...Elza je Mršavog upoznala još ranije pa joj je i teže nego meni.
Na putu prema Oštarijama pogled prema pučini . Kao na nekoj zemljopisnoj karti Pag, Rab i oni manji otoci što im ni imena ne znamo..Sa svakim korakom vidici sve ljepši i izazovniji... Ne možeš odolit da ne slikaš.
Staza puna poznanika sa Zavižana, Alana, Kugine kuće.. Mosorašima ponestalo kavice pa im rado ustupamo "viškove" iz ruksaka ... Preporuka - svratite u siranu na Oštarijama imaju odličan voćni jogurt! Na stazi koja se odvaja iznad Ravnog Dabra čeka nas Kačko pa znamo da je pješaćenje blizu kraja. On i naš kombi uskraćuju nam onaj posljednji sat dva pješaćenja po iscrpljujućem asfaltu .... A na Oštarijama pivo (velebitsko) , povrće sa žara, voćni jogurt od malina.. Bilo ih je cijelim našim putem pa su nam i dojadile... u sirani kažu nema ih im tko brati pa uvoze iz Njemačke...
Ajdemo na Velebit u maline. Čuvaju ih poskoci i medvjedi ali nisu strašni. Vjerujrte nam bili smo s njima tri dana od Zavižana do Oštarija.. Valja nam još i od Oštarija do mora ... hoćemo- obećala naša turoperatorica .
tekst: Josipa Petrina
