Gotovo mjesec dana kasnije i evo nas opet. Varate se ako ste mislili da ćemo lako odustati, pogotovo kada je zajebana Mery(i) u pitanju, i kako će se ispostaviti, s još većom količinom i boljom kvalitetom snijega na svojim vršnim dijelovima nego prethodni put. Ipak ovog puta nije osobna inicijativa, već je posjet Troglavu u sklopu Internog visokogorskog tečaja.
Tako smo se Emil i ja pridružili dinamitnoj staroj gardi PD-a Promina koji su činili Tom Samotnjak, koji je pak danas bio privržen čoporu, Toma i Paško, dok Mario ovaj put nije mogao. Rutinu preskačemo, te nakon što su me skupili u Kninu, odmah nastavljamo dalje preko granice, do Sajkovića, da što prije krenemo s usponom. Vožnja je ugodna, jer tu je Tom Enciklopedija koji vjerojatno zna kako se zove svaki, pa i najmanji vrh Dinare, gdje je koji pristupni put i sl. informacije.
Dogovoreno je i počasno podizanje rampe, tako da preskačemo ranojutarnje oranje susjednog imanje koje bi bilo nužno da je bila spuštena. Tko zna, možda se vlasnik ne bi niti bunio na tu ideju, već bi nas počastio ako je tu planirao, recimo, saditi krumpir ili što mu već padne na pamet.
Na ruku nam ide i snijeg kojeg u Sajkovićima nema, pa se automobilom dižemo na 1200 m n/v i skraćujemo si put za gotovo 400 metara visinske razlike u odnosu na prethodni put. Paško i ja odbijamo krplje, dok starija trojka odlučuje se na štednju energije. Osim toga, pronalazimo i tragove dvoje kolega planinara iz Livna koji su znali da ćemo i mi doći, pa se dodatno veselimo jer nećemo morati previše prtiti.
Kao i prethodni put odlučili smo ići težom stazom. Brzo se krećemo kroz bukovu šumu. Snijeg je dovoljno tvrd, te bez prevelikog napora stižemo do amfiteatra. Tu svi odmah stavljamo dereze, okidamo pokoju fotku, te bez previše zadržavanja nastavljamo dalje.
Preko klekovine i kamenjara, prvi put osjećamo umjerenu buru. Brzo se tu uspinjemo da se što prije dokopamo zaklonice. Paško i Tom se tu odvajaju, te odlaze ispred nas. Prateći njihov trag nas tri se uspinjemo do mjesta gdje smo se prethodni put zaustavili. Za razliku od prethodnog puta sad je tu stara garda koja je poznavala teren, te su se odlučili vertikalno uspeti do visoravni koja vodi do sedla. Tu nas je dočekao dubok snijeg i jedan 2-3 metarski zaleđeni skok. Iza tog skoka izlazimo na sedlo te nakon 3h hoda/penjanja lagano izlazimo na vrh. Čestitamo si na usponu te izražavamo želju da marendamo na vrhu. Na naše čuđenje na vrhu zatišje, kao da smo u nekoj od nebrojenih Dinarskih udolina. Bez daška bure, na vrhu, brzo pada odluka da uživamo u jednoj od vodećih stavki hedonizma. Iskopavamo stup koji je gotovo pola metra ispod snijega a koji će nam poslužiti kao stol. Prije nego izvadimo tko što ima, Tom nas zaustavlja da ipak okinemo koju fotografiju kad smo već tu. Uz malo negodovanja, ajd kad smo već tu.
Na povratku, nedaleko od vrha srećemo dvojac iz HPD Mosor. Pozdravljamo se i nastavljamo dalje. Kroz bukve ovaj put prolazimo bez problema i laganim korakom do automobila. Na povratku, stajemo u Grahovu na zasluženo pivo. Tu nam pažnju odvraća prostorija Zemljoradničke zadruge, i inspiracija za naslov ovog izvještaja.
Do nekog sljedećeg gibanja!
+ Bacite oko na fotografije u galeriji ispod.
foto: Svi
Tekst: Ante
