Zimski uspon na Lišanjski vrh
Spuštali smo se s Lišanjskog vrha i Mario je reka: „Mi mora da smo malo ludi“. A Tome je reka: „Ovo je nula!“. Ja sam se nasmija. Kako ljudi imaju drugačije viđenje stvari! Bilo je tu mrvu ludosti, na ljestvici ludosti, no bilo je još više užitka, na ljestvici užitka.
Na put smo krenuli s autobusnog kolodvora u Drnišu - Tomi, Mario, Tome, Sanja i ja. Do početne točke uspona – zaselka Gornji Barišići - prošli smo Vrliku i izvor Cetine (uvik je lipo proć pored drevne crkve sv. Spasa). Pričamo o vrimenu i kako nikad toplija godina nije bila. Vrime je promjenjivo toga dana. Malo prije startne točke priključuje nam se Dragan iz Sinja i tako mala šesteročlana ekipica započinje uspon na Lišanjski vrh.
Krajolik je ugodan, povremeno nailazimo na ostatke pastirskih stanova (pričamo o tome kako su obronci Dinare kojima prolazimo nekad služili za ispašu i ljudima iz Drniškog kraja) i veće proplanke na kojima su se sadile razne kulture (npr. ječam). Tu i tamo zastajemo na kratak petominutni odmor, napit se i štogod prigrist. Godina je blaga pa nema sniga kao što ga uobičajeno ima u ovo doba godine, tek je u tragovima u nekim blažim udolinama. U većim količinama ostaje nešto prije planinarskog skloništa Rupe, koje je fina kućica za odmor i pravo misto za okrepu domaćom spizom.
Potom krećemo na završni i najzahtjevniji dio uspona (u Rupama smo iskoristili prigodu i navukli gamaše - usputna napomena planinara početnika – vrlo korisno pomagalo), obilježen snigom i predivnim pogledom na niže padine Dinare i početne naznake mora Jadranskog.
Na vrhu puše. Prilično. Puvalo je i prije, ali ni blizu toliko. Puše da ti lice zebe ako nemaš neke maramu priko obraza. Ali je, s druge strane, jedan divan osjećaj slobode i grandioznosti od sve te bjeline sa svih strana, kud god da se gleda. Tomi nam čestita na usponu (nikad mi prije niko nije stisnio ruku na vrhu).
Nakon kratkog zadržavanja i upijanja lipota krajolika (i neizostavnog slikavanja) počinjemo sa spustom. U smjeru zapadu sunce stvara bakreno-zlatne formacije na nebu i baš je lipo to. Jedno od zanimljivih reljefnih obilježja na putu prema dolje Kozja je jama – evidentirano videokamerom u jednom od prijašnjih izleta našeg društva (dovoljno je na youtubeu ukucati: kozja jama rupe).
Na putu natrag malo nas je uvatio mrak, ali uz čeone lampe nije bilo nikakvih problema tako da svi sretno stigosmo do auta. Zaputili se kući umorni (onaj zdravi umor) i zadovoljni s još jednim lipim planinarskim iskustvom. Pretpostavljam da su svi spavali ko bebe.
P.S. Na putu smo vidili nekoliko zečeva i tri srne u trku. Divota.
Josip Živković