Od kada sam se zainteresirao za planinarenje i počeo malo čitati o tome, a i razgovarati s nekim starijim planinarima uvijek je nekako u  razgovoru došlo do Premužićeve staze. Svi su mi govorili o njenim ljepotama i o tome kako nije zahtjevna, a ja sam stalno  gledao uhvatiti priliku da ju prijeđem. Doduše, 57 km malo mi je bilo zastrašujuće, ali znatiželja je bila jača. Moji planovi i proračuni su bili svakakvi, 15 km na dan pa 4 dana, pa ovako i onako, pa s kim, pa s čim i svašta nešto i na kraju skovao sam plan. Idemo u četvrtak na 4 dana autom do Zavižana, a u nedjelju će nas moj prijatelj Robert koji živi u Karlobagu pokupiti ispred hotela Velebno u Baškim Oštarijama i vratiti po auto na Zavižan. Konačno uz dosta dogovora, pregovora, pokoji nesretni slučaj i otkazivanja zbog aviona ispalo je da idemo samo Mlađo i ja, ali u zadnji tren na našu radost priključio se i Paško.

     Paško i Mlađo pokupili su me u Skradinu i onda autoputom do Maslenice, magistralom od Maslenice do Starigrada, gdje smo  u trgovini planinarskim potrepštinama malo pojačali opremu i popili kavu. Na ulaz u N.P. Sjeverni Velebit stigli smo  oko 12:30., a zatim smo u Planinarskom domu Zavižan posjetili gospodina Vukušića koji nas je ljubazno dočekao i uz rakijicu dao nam još par savjeta i uputa o putu koji nas čeka.

     Od doma do početka staze ima još  otprilike 2-3 km, možda se to meni činilo toliko daleko zbog težine ruksaka, a možda i zbog toga što nam je na tom putu počela padati kiša. Nije to bila neka kiša da se moraš sklanjati, ali bila je dovoljno jaka da smo morali obući kabanice  i dovoljno jaka da sam pomislio pa neće valjda tako stalno. U tom razmišljanju stigli smo do početka staze i onda sam čvrsto odlučio da neću dozvoliti da mi kiša pokvari užitak i da sam prateći prognozu prije izleta znao da postoji mogućnost da nas opere i da ću na to gledati kao na  začin cijeloj avanturi.

     Premužićeva staza je oko pola metra široka, većinom kamena staza koja  prolazi vršnim dijelovima Velebita, počinje nedaleko Planinarskog doma Zavižan (1594m) preko Velikog Alana (1412m) do Oštarijskih vrata (927m) i to vam je otprilike to, informacija koju možete naći na Internetu, ali rijetko ćete naći informaciju da na njoj možete vidjeti sve ono što Velebit čini Velebitom i da ćete iza svakog skretanja vidjeti neki novi pejzaž , od dubokih vrtača, preko visokih stjenovitih vrhova, zelenih pašnjaka s konjima, bukovih šuma do pogleda na Rab i Pag. Uživajući u pogledu i cijelo vrijeme namještajući vrlo težak ruksak nisam ni primijetio kad je kiša prestala, a kad smo došli do Rosijevog skloništa već je sijalo sunce.

     Rosijevo sklonište je  mala kamena kućica u kojoj imate sav komfor, a još je u fazi obnove, pored gusterne, peći, WC-a ima čak i led rasvjetu tako da se u njoj čovjek može opustiti i uživati u miru i tišini. Jedina zamjerka skloništu je ta što je  smješteno na početku staze tako da nam nekako nije odgovaralo spavati u njoj pa smo ispred nje ručali, malo se osušili i krenuli dalje. Dok staza ide kroz nacionalni park na svakih kilometar–dva ima ploča na kojoj možete vidjeti  vašu trenutnu poziciju i pročitati razne zanimljivosti o prirodi  koja vas okružuje. Hodajući tako došli smo do mjesta gdje put ide kroz gustu bukovu šumu u kojoj je bilo dosta snijega, a nismo bili sigurni da ćemo je za dana proći pa smo odlučili  prenoćiti u šatorima. U nacionalnom parku je zabranjeno kampiranje, ali smo bili uvjereni da nas neće nitko kazniti,  jer ipak je sigurnost na prvom mjestu. Večera, zafrkancija, spavanje, a ujutro kavica pa put pod noge. Procjena od jučer pokazala se dobra, jer na putu kroz šumu i po snijegu bilo je dosta nezgodno. Zbog dubine snijega i zbog kosine Paško je propao do pasa, a ja sam odsklizao jedno 4-5 m, sve je prošlo bez ozljeda, a meni su za klizanje na leđima i ruksaku dali desetku za umjetnički dojam. Nakon tih doživljaja stigli smo do planinarske kuće Alan gdje smo obnovili zalihe vode, doručkovali, porazgovarati s domaćinima  i krenuli dalje. I tu su svi moji planovi pali u vodu. Od Alana do Skorpovca  stajali smo svako malo, a na pola puta jedina je voda, izvori  Korita. Postoji gornje i donje Korito, a gornje se nalazi baš na stazi i tu smo opet obnovili zalihe vode i ručali. Što da vam kažem, pošto smo taj drugi dan od našeg kampa do skloništa Skorpovac prešli oko po mojoj procjeni nekih 35 km pred kraj sam osjećao i umor i žuljeve koji su mi sve više počinjali smetati. U Skorpovac smo stigli negdje s zalaskom sunca i za mene je to bio spas, skinuti ruksak s leđa i izuti cipele bio je osjećaj koji se pamti, a kad sam se oprao i presvukao doživio sam prosvjetljenje. Skorpovac je jedno od ljepše uređenih skloništa koje sam ja vidio. Sastoji se od predsoblja, kuhinje, spavaće sobe i WC-a . Ispred je roštilj, stolovi i bunar tako da ima sve što je potrebno za odmor. Mlađo je skuhao juhu, Paško na roštilju ispekao kobasice, a ja sam se naravno žalio na umor i žuljeve pa nisam ništa radio. Kako smo na Skorpovcu zatekli simpatičan par planinara iz Šibenika uz priču i zafrkanciju dočekali smo ponoć.

     Ujutro kad smo se probudili  i spakirali se, naši kolege  iz Šibenika još su spavali, a mi smo se uputili prema Baškim Oštarijama. Putem smo prošli pokraj Ravnog Dabra i mislili smo navratiti do Mile, ali nismo bili sigurni da ćemo ga zateći u domu, a i meni ta dodatna kilometraža nije bila baš nešto napeta. Pred Baškim Oštarijama sreli smo simpatičnu grupu švicarskih umirovljenika planinara, a njihov vodič, simpatična gospođa koja zna Hrvatski ljubazno nam je  ponudila prijevoz do Karlobaga gdje su i oni odsjeli. Ne znam dali su moje suzne oči, tužan pogled i napaćeno lice imale utjecaj na njenu odluku, ali prijevoz su nam osigurali, a u kombiju su nas počastili s švicarskom čokoladom. Na putu u Karlobag stali smo na spomeniku Kubus. To je  spomenik gradnji ceste Karlobag – Gospić preko Velebita, kocka (Kubus, Ura) na četiri kugle, nalazi se na Oštarijskom sedlu ili Starim vratima,   nadmorske visine 927 m s kojeg se pruža pogled na Karlobag, otok Pag i cijeli Velebitski kanal . Poslije toga stigli smo u Karlobag, a pošto smo došli dan ranije morali smo sačekati mog prijatelja Roberta koji je kao i uvijek bio negdje u autu, zauzet svojim poslovima. Dok smo  čekali Roberta ohladili smo umorne noge na plaži u moru koje je još uvijek nažalost bilo hladno za kupanje. Vratili smo se na Zavižan po auto na povratku stali u Karlobagu na piće i  polako po magistrali kući.

     Sada nakon nekog vremena i kada su se utisci već slegli ne znam kako bi sve skupa opisao, jer otrcano bi bilo napisati prekrasno ili  to je bio izlet za pamćenje, mogu samo napisati da mi se isplatio svaki flaster koji sam potrošio na žuljeve i da mi nije žao niti jednog trenutka, ni dana koji sam poslije izgubio na oporavak.

Krešimir Bračić

FaLang translation system by Faboba