slika 45
31.07. Roški Slap

 

Nalazim se s „malim dječakom“ Daliborom koji je veselo dopedalao u Slap. Uskoro nam se pridružuje i Paško koji taman završava s poslom. Bacimo si besicu. Čavrljamo o svemu i svačemu. Pažnju nam zaokuplja skluptura jelena od slame. Paško napominje kako je to tu od nedavnog festivala legendi, mitova i priča, i kako je shema, mene zaokuplja ideja kako bi volio vidjeti kako ju proždire vatra a Dalibor bi volio da oživi. Tipično za nas, zar ne?

Tok razgovora ipak vraćamo planinama i nedavnom izletu na Biokovo ka Sv. Iliji Gromovniku, koji smo nedavno uspješno pohodili, te planu za odlazak u Crnu Goru. Na moju žalost Paški sam morao priopćiti turobnu vijest, da zbog posla ne mogu u Crnu Goru i eventualno ćemo moći krajem 8., početkom 9. mjeseca ili pak možda nećemo niti otići ove godine. Pa di ćemo onda pitamo se sva trojica? Ipak ide produženi vikend, valja to nekako iskorisiti. Ajmo u Sloveniju nadovezao se Paško. Prodano! Ne treba nas puno nagovarati. Odmah kontamo četverac na pariće: Matijas, Dalibor, Paško i ja (nažalost kasnije Matijas odustaje). Složili smo se da krenemo dan iza proslave Oluje, 06.05., međutim u tom slučaju bi morao užicati slobodan ponedjeljak. I bi tako.

Nakratko nas prekida Paško da mora ispratiti brod i da se vraća nazad skoro. Dalibor i ja bacamo se u vodu, te nastavljamo čavrljanje nevezano uz planinarenje.
U jeku plutanja na bovama koje ograđuju kupalište, razmišljam o ideji koja mi se vrzma svako toliko po glavi, a ona uključuje da u dva dana obiđemo: Triglav (prošle godine samo se Dalibor uspio popeti na vrh Triglava, dok smo Matijas i ja zbog iscrpljenosti odlučili ostati u domu Kredarica), Mangart, te uz to još ubacimo i Prisank ili ti ga Prisojnik.

Na bovama nam se pridružuje i Paško te im iznosim ideju. Triglav, Mangart i Prisojnik. Pitaju se nije li to ipak malo prevelik zalogaj. Je, ali vrijedi pokušati. Složili smo se. Staze kojima ćemo ići nisam spominjao, još. Preuzimam na sebe daljnju razradu plana i puta. Sprdaju me da sam azimut.
U tom momentu, pojava u plićaku, brade i face nalik Clubber Langu iz Rocky-a III, mlatara s zmijom u rukama i baca je u vodu. U roku odmah brišem na ponton, nećeš razbojniče, a i pozdravljam ga čistim jezikom ulice. Je bezopasna, ali neka beštije dalje od mene. Ovi se guše od smija. Razgovor nastavljamo u restoranu pored, dogovaramo još pojedinosti. U međuvremenu se pojavljuje Sandra Bagarić na improviziranoj bini. Od kud sad to, pitam se? Paško napominje da ima koncert sad tu. Dovraga kontam, ipak previše za danas za mene, mali mazohist jesam, ali amplituda njezina glasa reže bubnjić daleko preciznije od Hattori Hanzō katane, pozdravljamo se do subote. Oni ostaju „uživati“ u izvedbi prekaljne dive.

06.08. Put

Valja leći ranije u 9 se kreće. Je, ali treba i prisustvovati na fešti. Paško odlazi zarana spavati i poručuje da idemo spati. Dalibor odlazi isto u razumno vrijeme, ali crna ovca trlona netko mora biti. Vješto se mažemo alkoholom, manevriramo kroz noć i za tili čas je 6h, a doma nisam. Jebemusve! Brišem doma, skupljam stvari, na brzinu slažem hranu za put i za 1. dan uspona. Još stignem i ubiti oko sat vrimena, win win sintuacija. I onako kontam spavati ćemo u domu gore, lažem se.

Škodilak na obzoru, Paško svjež i bistra pogleda. Trpamo stvari i gremo dalje. Dobro je, samo da skupimo Dalibora u Kninu i hrvatski tati prihajaju u Julijanske Alpe. Zovem ga, čeka nas na kružnom. Ajmooooooooooooooooooooo! Globalno se pozicioniramo u prometnu mapu svijeta i određujemo naš cilj, Koča na Gozdu. Sprdamo se s gps-om sustavom, ali vidi vraga ima je kao odredište.

Nismo niti stigli izaći iz Knina, kad eto ti ga na. Dalibor predlaže da bi tribalo neš i izisti, kašikom po mogućnosti. Macola? Grah? Može. Nije u 06:30 kao prije par mjeseci, ali niti 11:00, nije tako kasno J. Prolazimo Plitvice, Paško se divi, napominje kako nikad nije bio. Dajem mu savjet kao čistokrvni pripadnik klana Balkanaca, kako može ući bez da plati kartu. Dalje, sve puno stranaca u potrazi za savršenim kadrom. Kiša im ne smeta.

U Karlovcu opet stajemo. Iskustvo s Kauflandom iz prethodnih Paškinih izleta u Sloveniju s PD Promina ohrabruje nas da stanemo. Obskrbljujemo se visoko probavljivim hranjivim tvarim: paštete, mesni naresci, slatkiši ... Ističe se jedino sušeno voće, kojeg Dalibor i ja obavezno uzimamo svaki po kg, bez toga se nigdi ne ide. Paško bi pivo, eliksir njegove snage. Lubenica je ovaj put izmaknula. Nigdje nisu dobre kao u Djelu ove godine. Na izlazu iz Kauflanda, Paško i ja ugledmo pečenjaru. Oćemo-nećemo, oćemo naravno. Pile, lignje i pomfrit za bagatelu. Dalibor se nećka.

Granicu prolazimo bez ikakvih problema. Dežela here we are! Sve ko po špagi. Mora biti da ti slovenci pate od nekakvog opsesivno-kompulzivnog poremećaja čišćenja, jer već nakon par km patimo za hrvatskim korovom. Umjesto ustava, tu je Cidokor temeljni pravni akt. Obilaznicom prolazimo Ljubljanu, i stižemo pred Jesenice. Po običaju tamo kilometarske kolone modernih gastarbajtera, turista, džihadista. Iskustvo nas uči da siđemo s autoputa u Jesenice tako da izbjegnemo spominjanje rodbine, skidanje Svevišnjeg i čega sve ne, više nego li je potrebno. Na putu prema Kranjskoj Gori, prolazimo kroz Dovje odnosno Mojstranu iz koje put vodi prema Dolini Vrata. Dolina Vrata je jedna od naših polazišnih točki. Ali tek u ponedjeljak, 08.08.. Sad valja nastaviti prema Kranjskoj Gori, odnosno cestovnom prijevoju Vršiču na kojem se nalazi Koča na Gozdu. U Kranjskoj Gori gps luduje, umjesto na Vršič vodi nas u centar Kranjske Gore. Kontamo, ovo mora biti slovenski gerila marketing. Hakirali su mape čisto da im ostavimo koji cent. Nedamo se smesti. Pitamo starca za put. On je tu prvi put. Zna samo di je trgovina. Gps preračunava rutu i vraćamo se na pravi put. Putem prema domu, prolazimo pored ruske kapelice, koju je nedavno posjetio i sam Putin. Ne znamo je li i ovaj put curilo niz butine kao u Srbiji (googlati posjet Srbiji kao povezincu), već je posjet iniciran „100 godišnjicom Ruske kapelice na Vršiču“, ali je kažu taj dan indeks osjeta ugode bio je izrazit. Nastavljamo dalje i nakon nekoliko kilometara stižemo u dom. Divimo se vrhovima koji nas okružuju. Komentiramo snježišta.

slika 1

Ljudi obučeni u duge hlače i jakne uživaju u pogledu na obližnje vrhove. Mi kao da se trudimo prkositi svemu, pa izlazimo u kratkim hlačama i japankama, neki u tenisicama. Ostajemo vjerni našim dronjcima do samog polaska u krpe. Divije mlade dame pokrivene dekicom na terasi pokraj doma čim su nas ugledale krenule su s smijuljenjem. Razlog nažalost nismo saznali, ali vjerujemo da smo im pak bili simpatični više nego je to zbog obleke. Smještamo se na terasu, Paško i Dalibor čeznu za hladnim pivom nakon prevaljena puta. Pitamo za prespavati. Dom je poluprazan odgovara konobarica, te nas smješta u šesterokrevetnu sobu. Saznajemo da i Kućom na Gozdu upravlja planinarsko društvo iz Kranjske Gore.

Konobaricu također propitkujemo za Prisojnik i gdje počinje staza. Pita nas s kojom stazom idemo. Feratom Hanzovom poti, odgovaram. Donosi kartu i objašnjava da su gore dva snježišta jedan širine 50-60m, drugi nešto manji, te da se bez cepina i dereza ne može proći. Odmah nam pada mrak na oči, dereze nemamo a cepine smo zaboravili ponijeti nadajući se da ćemo ipak moći proći jer je prošle godine bilo prohodno. Razgovor se dalje odvija prema politici, Paško i ja se isključujemo, Dalibor nastavlja razgovor s konobaricom.
Ostavljamo stvari u domu, te odlazimo malo istražiti početak ferate koja započinje u sjevernoj stijeni, te je jedna od težih u Sloveniji. 100-tinjak metara od kuće započinje staza. Lako ju nalazimo. Markacije su odlične. 5 h nam se čini odlična zabava s obzirom na težinu.

slika 2

Nakon nekih 50 metara šetnje kroz šumu, izlazimo u suho korito Suhe Pišnice.“ Mora da boli svake godine.“ Otvara nam se fantastičan pogled na obližnje vrhove. Prisojnik 2547, Mali prisojnik 2215 i Veliku Goličicu 2078 m.

slika 3

Čujemo zvuk vode, međutim vodu ne vidimo. Odlučujemo nastaviti dalje stazom. Putem raspravljamo da li ići feratom ili ne, s obzirom na ne baš tako dobre vijesti konobarice. Dalibor i Paško su da odemo drugom stazom na vrh, preko Poštarskog doma u vremenu od 3:30h, ja inzistiram da probamo pa makar se vratili nakon par sati. I dalje će nas taj dan čekati uspon na Mangart pa možemo tamo odabrati težu feratu, uvjeravam ih. Ne odlučujemo još ništa. Sumnju samo produbljuje bračni par s malim djeteom. Kad su me ugledali u japankama i kratkim hlačama, Pašku u sportskim tenisicama, Dalibora u sandalama, ironično se nadaju da ne idemo gore tako obučeni u 18:30 navečer. Propitkujemo ih o Hanzovoj poti, odgovaraju da nisu nikad išli, ali da se bez cepina i dereza se ne može. Fajrunt kontam, Dalibor i Paško inzistiraju da idemo drugom stazom. Ćutim. Nastavljamo dalje, te dolazimo do malog slapa. Dalibor i Paško se uspinju, dok ja ostajem ispod. Nakon 50-tak metara po osiguranoj stijeni klinovima, dolaze do žlijeba u kojem pada mali slap. Vraćaju se, te odlazimo na snježišta desno od početka ferate.

slika 4

Šetamo po snježištu, gomila zaleđenog snijega je visne 5-6m. Rupe na rubovima podižu nam opreznost pa se lagano odsklizavamo na suho i vraćamo se u dom. Odlučujemo da ipak pokušamo sutra na Hanzovoj poti.

slika 5

 

 

slika 6

U domu odmah odlazimo u sobu, 21 je. Dogovaramo se da krećemo u 3:30. Na brzinu spremam stvari i mažem par šnita magične paštete, Dalibor ne odbija takav prost poklon, Paško se zahvaljuje. Trpam se u krpe da uhvatim što više sna. Dalibor i Paško po dokonu, nije im priša. Zaželim im laku noć. San mi prekidaju glasovi. Skačem se s kreveta, mrmljam u bradu i psujem 3:30. Paško se smije, gledam naokolo, ništa mi nije jasno. Dobacuje, di ćeš? Već je 3? Ne, 22:30. Dalibor je isto već utonuo u san. O jebemtisve. Odlazim u zajedničko kupatilo. U prjedvorju kupatila vila u ranim 20-tima, taman završava s tuširanjem. Oklijevam ući, smiješi se. Klimnem glavom i nastavljam obaviti već što imam. Maniri na visini, bacim pogled u prolazu. Na povratku, vile više nema.
Vraćam se u postelju, Dalibor već lagano započinje s hrkanjem. Nije dobro. Nema sna za mene više kontam. Ubrzo mu se pridružuje i Paško i desant može započeti. Kroz sljedeća dva h, prije negoli sam opet malo zaspao, mirnije je bilo u konobi 91. za vrijeme vrhunca bombardiranja negoli s njih dva.

07.08. Pokušaj na Prisojniku, Uspon na Mangart

Kapci nisu niti stigli pasti, eto ti 3:30. Ustajemo, odbijaju svaku pomisao na hrkanje, skupljamo stvari i gremo marendati. U škodilaku obavljamo ritualno trpanje što više kalorija. Dalibor otkriva balegu iza auta. Pitamo se je li medžed? Vjerojatno nije, jer bi demolirao auto u kojem je bila hrana. Ali opet nije niti kravlja, kojih je puna gora. Ostaje misterij.

slika 8

 

slika 7

 

Po već poznatoj stazi nastavljamo dalje do početne točke uspona po Hanzovoj poti. Stavljamo pojaseve, vežemo osmice, stavljamo karabinere i pravimo modificirani set za feratu. Čekamo da se malo razdani, i krećemo.

slika 9

Paško hvata moment da baci koju sliku. Kadar je vješto uhvaćen.

Dok čekamo, stižu dvojica planinara, pozdravljamo se. Jedan od njih je gorski vodič. Osigurava drugoga i njih dvojica kreću prije nas. Nakon nekoliko minuta, koliko god izgledali očiti, krećemo za njima, došli su kao naručeni.

slika 11
Put je dobar, klinovi i sajle dovoljne su dobro fiksirane da nema još potrebe osiguravati se. Krećemo se dosta brzo iza dvojca na pariće. Nikako ih ne želimo ispustiti iz vida. Polako se penjemo preko stijene. Mala metalna tabela obznanjuje nam da se radi o Hanzovoj stijeni.

slika 13

slika 14

Nakon 15-min penjanja stižemo i do prvog snježišta. Dvojac vadi opremu za prijelaz. Stavljaju dereze, vadi se cepin i vodič kreće prvi. Drugi ga osigurava. Nakon 10-tak metara spada mu jedna dereza, vraća je nazad, nastavlja, te staje na pola snježišta. Kopa nešto po džepovima, vadi ledeni vijak te se osigurava na sred. Snježište je potrebno samo prepriječiti na drugu stranu, bez truna penjanja. Vrag mi neda mira, pa mu dovikujem da li ima još snježišta i da li se može preko ovog, nadajući se da će nas možda prebaciti preko. Odgovara nam da ima još jednu pred sam vrh, te da se može preko njega bez dereza i cepina, te da pokušamo preko ovog preći pored snježišta i stijene.

slika 16

Spuštam se u pukotinu, Dalibor me osigurava Paškinom zamkom od 20-tak metara. Međutim vrlo brzo stižem iznad police preko koje se slijeva potočić, veličine nekih 3-4 metra. Nemamo se di osigurati, Dalibor me izvlači nazad. Odustajemo od ideje da žicamo vodiča da nas prebaci preko. Spuštamo se lagano natrag.

slika 17

Nismo niti krenuli, nakon nekih 20-tak metara, opet ugledamo mogućnost da prijeđemo preko. Spuštam se preko litice, prilazim preko potoka na drugu stranu i stižem na desni kraj snježišta. Paško i Dalibor me promatraju. Ne izgleda im da se sigurno penjem, odranjaju se komadi stijene sve je od leda popucalo. Uspijevam prijeći, ali sve je samo ne sigurno. Viču mi da se vratim, prihvaćam i definitivno odustajemo. Idemo na MANGART! Tužni nismo, akcije je bilo.
Na putu prema dolje srećemo troje planinara, dva muškarca i ženu, pitaju za snježite, opremu imaju i preći će preko. Nekoliko trenutaka kasnije, na Hanzovoj stijeni, dok se spuštamo preko klinova i sajli, srećemo još jednog planinara, ne izgleda nam najsvježije. Nekih 50-tak godina, uspuvan i oznojena lica, pita nas je li idemo s vrha već. Smješkamo se. Pita nas za snježište. Ima opremu, nudi nam da će on prijeći na drugu stranu te nam spustiti preko užeta cepin i dereze. Zahvaljujemo mu se, predugo će trajati, a Mangart nas čeka. Obznjanjujemo mu neka ga prati sreće. Uredno vraća želje.

slika 18

slika 19 

07.08. Mangart

 

Putem do auta srećemo još jednu grupu. Izmjenimo par riječi. Pitaju nas od kud smo. Znaju za Prominu, Drniš. Ne uspjevamo razumiti je su li bili na Promini. Brzo silazimo do auta, trpamo stvari i otiskujemo se na 50-km dug put do Mangarta. Preko Vršiča, put nas vodi u dolinu Trente koja se nalazi u sjevernom dijelu regije Goriška. Dolinom protječe kristalno čista Soča. Stajemo na vrhu prijevoja, na ugibalištu ispod padina Male Mojstrovke. Vrh udaljen svega 2 h od ugibališta. Trajanje uspona na M. Mojstrovku nam se čini primamljivo, ali tehnički je šetnja, pa odustajemo od te ideje.

 

Nastavljamo dalje. Niti dvije minute nisu prošle, kad li Paško staje opet. Dovraga, šta je sad? Ugledao je opet priliku za okinuti fotku veli. Dalibor i ja se nećkamo izaći, puše, u kratkim hlačama i japankama nije niti malo ugodno, ali hajde idemo. Pičimo stazom do vidikovac. Pogled nam puca na dolinu, a u daljini nam jedan vrh zaokupljen oblacima obuzima pažnju. Slovenci ga nazivaju „Kraljem slovenskih Gora“. Mitski alpinistički Jalovec. Šesti po velični vrh u Sloveniji, ali za veliku većinu Slovenaca i najljepši.

slika 20

Vozimo se kroz dolinu. Prolazimo Terentu, izvor Soče. Rijeka Soča nas usporedno s cestom prati velikim dijelom kroz dolinu. Kampovi su puni, biciklisti na svakom koraku. Žene, muškarci, starci, djeca sve se vozi na biciklima. Vožnja uzbrdo ne predstavlja im problem. Rijetkima se može na faci prepoznati slabost. Čudimo se svemu više nego mala djeca.
Nakon Kal-Koritnice nailazimo na utvrdu Kluže, slovenci nisu niti stigli reagirati, već smo ju osvojili. Darovnicom je odmah prosljeđujemo Svačićima, tako da daljnji nastavak puta nije ugrožen. Dalibor se smije, nije mu jasno šta ja nebulaznim.

Ubrzo stižemo na rampu. Dvojac na ulazu nam baca par letaka kroz prozor, te nam naplaćuje ekološku pristojbu od 5€. Nastavljamo dalje, vozimo se pokraj koče na Mangartskom sedlu (nalazi se na 2044 mnv) te ubrzo stižemo na parkiralište podno samog sedla.

Kad tamo, mrtvi sajam. Parkiranih automobila na svakom koraku, ljudi još više. 10-tak minuta kružimo ne bili se parkirali što bliže sedlu.

Uzimamo stvari i pravac sedlo. Ljudi je dosta, neki se vraćaju s vrha, neki samo fotografiraju.

slika 21

Brzo pronalazimo tablu s oznakama ferata. Naš cilj je ovog puta „Via ferrata Italiana al Mangart”. Nalazi se s druge strane sedla, u Italiji. Da bi došli do njezina početka, moramo se spustiti nekih 100-tinjak metra visinke razlike prema bivku Nogara. Po dobro utabanim stazama priječimo put do početne točke uspona, izbjegavajući spuštanje do bivka.

Oboružavamo se pojasem i zamkama te krećemo na uspon. Nema puno ljudi na ovoj ferati. Dobro je osigurana, ali je tehnički zahtjevna. Ispred nas kreću stariji gospodin i gospođa, praviti će nam društvo do samoga kraja, nije nam drago, valjda nas neće spičiti koji kamen. Lagano se krećemo iza njih, u početku nema potrebe za osiguravanjem, lako se penjemo po sajlama i klinovima. Kretanje iza njih daje nam dosta vremena koje koristimo za poziranje i fotkanje okolice.

slika 23

slika 25

 

slika 26

slika 28

Brzo je protklo vrijeme i eto nas opet na sedlu. Ovaj put priječimo sedlo i idemo na drugu feratu „Slovenska pot“ preko koje ćemo do vrha, a nazad ćemo se spustiti preko treće, Italijanske poti. Oznake za njen početak nije bilo, pa nam je u pomoć priskočio mladi slovenac koji nas je uputio na polazišnu točku. Tehnički nije zahtjevna kao „Via Italiana“, klinovi i sajle dostatne su za do vrha. Na putu do vrha srećemo i grupu planinara iz Solina. Lagano se kreću, stariji su ekipa. Puštaju nas da prođemo. Paško ih poznaje, frca ljubav na 2200-2300 m. Oni upućuju pozdrave članovima PD Promina, a posebno Piliju.

slika 29

Nastavljamo dalje, vrh se nadzire. Pred samim vrhom, ipak malo zastajemo. Ne svojom voljom, stariji gospodin povukao je par kamenja, pa nas zasipa šljunak. Dalibor je ostao na čistini pa je dobio po prstima, te je prošao samo s malom ogrebotim. Paško i ja smo uspjeli umaknuti se dovoljno da nas uhvati par sitnih po kacigama. Malo adrenalina ne škodi, tješimo se. U roku 10-tak minuta nalazimo se na vrhu.

slika 30

Paško i ja dajemo se na posao. On popunjava knjižicu i štambilja, dok ja nas upisujem u knjigu. Fotkamo horizont. S vrha puca pogled prema Grossglockner, Jalovcu, Triglavu, te drugim vrhovima.

slika 31

Pitate se vjerojatno gdje je Dalibor. Iskustvo nas opet uči da vjerojatno jede, kao Buco u Smogovcima ne kakvoj polici podno samog vrha. Međutim vodim vas na krivi zaključak. Ovaj put ne jede, već lovi večeru za taj dan. Žutokljune galice, pun ih je vrh. Špikovane s pancetom ne čini se kao loša večera, dapače. Pancetu imamo, još samo da ih Dalibor nakupi jedno 20-tak kom.

slika 32

Prije samog spusta, Paško uspijeva pronaći malo mjesta za naljepnicu PD Promina. Galice ipak ostavljamo na miru, a pritom smo im trbuhe napunili sušenim voćem.

slika 33

Spuštamo se brzo Italijanskoj poti. Staza je nezahtjevna i za 40-tak minuta eto nas na sedlu. Još malo adrenalina prije samog kraja. Paško inzistira da se spustimo po siparu. Ne treba nas nagovarati. Sipar je neugodan, veća kamenja dobrano su nas izubijala po potkoljenicama, ali adrenalin je na nivou. Spuštamo se do automobila, trpamo stvari, te odmah krećemo put Mojstrane, odnosno Doline Vrata.

Na putu prema Dolini Vrata stajemo na obali Soče. Mišiće i zglobove restauriramo u mrzloj vodi Soče, te se bacamo na frižderić s hranom. Pršut, panceta, naresci, paštete, domaći koziji sir, sve to trpamo u sebe kao da smo neposredno iz Manjače pobjegli. Punih trbuha opet se hladimo u vodi, neda nam se otići. Stariji par prekidamo u čitanju na obali, dižu se i odlaze. Nismo bili glasni.

Jedva se tjeramo da sjednemo u automobil i krenemo.

 

08.08. Triglav

Na putu prema Dolini Vrata 1. put tijekom ova dva dana susrećemo policiju. Provjeravamo svjetla, pojaseve. Sve je prema propisima. Ne zaustavljaju, već diskutiraju s dvije mlade osobe. Paško okom sokola ubire tablicu na autu kojem samo viri gepek nad padinom. Opet ti nesretni Česi. Ovog puta neveliko stablo na polovini desnog fara ih je spriječilo daljnjeg propadanja niz padinu. Sreće imaju.

Nakon nemilog događaja, eto nas i u Mojstrani. Stajemo kod okrepčevalnice pizzerije „KOT“, nećkamo se ući unutra, jer terasa je puna. Ipak nas miris pizze vraća unutra. Dalibor odbija takvu ideju i kreće lagano pjehe prema Dolini Vrata odnosno Aljaževom domu. Paško i ja pokušavamo naručiti pizzu, ali nas „ljubazna“ konobarica odbija konstatacijom da moramo čekati nekih 2h. Odustajemo, pogledavamo oko sebe i velika većina jede pomfrit. Naručujemo i mi, 3 obilate porcije biti će dostatne. Čekamo, nakon 40-tak min stiže. Odlično izgleda, kao da ga je stara majka svježe iskopala iz vrta. Trpamo odmah nekoliko komada u sebe i u roku odmah skoro ne popljuvašmo sve na stol. Slan je do te mjere, da je vjerojatno soljen lopatom. Ne preostaje ništa drugo nego potrpati to u sebe, ipak nas čeka dug uspon ujutro. Spaljenih usana i nepca nastavljamo dalje i ubrzo trpamo Dalibora koji nam nije daleko umaknuo.

 

15-tak km dugom cestom stižemo do Aljaževog doma. Upoznati smo s svim, odmah kontamo pokupiti ključ od spavaonice i poći sniti. Vadimo stvari iz auta, mojih tenisica nema L. Pozdravljam svevišnjeg, kopam po autu, ništa. Psujem atrofirani mozak uz pretpostavku da sam ih ostavio na parkiralištu ispod Mangartskog sedla. Ništa, odajem im počast, vjerno su me služile godinu dana. Od pomisli da bi obukao gojzerice na 5h dug uspon po ljeti instatnt atrofira još jedan mali dio već ionako atrofiranog mozga. Srećom, tu su i tenisice za trčanje pa će i one poslužiti.

U međuvremenu Dalibor je riješio detalje oko spavaonice. Ništa od vlastite sobe ovaj put. Sve su „popunjene“, te nas simpatična dama u godinama trpa s još 6 drugih planinara. Nema veze, i onako nismo rezervirali sobu, već smo išli na blef. Par sjedi na ulazu u dom, pozdravaljamo se. Ispostaviti će se da su s nama u sobi. Kreveti su na kat, i svi donji ležaji su zauzeti. Morati ćemo sva trojica na kat. Dalibor testira krevet, ne čini mu se kao siguran. Jedva staje na njega. Paško i ja valjamo se od smijeha. Osobi koja će ispod njega spavati, neće biti do smijeha, to je sigurno.

Koristimo vrijeme dok cimeri nisu s nama, pa zauzimamo tuš. Ovaj put tuševi su odvojeni. Međutim to ne spriječava Dalibora da zaluta u ženski WC i obavi već što ima. Paško i ja imamo izljeve smjeha. Ubrzo nam se pridružuje i par s trijema. Smiju se kad ugledaju Dalibora koji se šeta samo u donjem rublju po hodniku. Iznenadili su ga. Upoznajemo se, Austrijanci su. Pitaju me da li je „Strong guy“ sa nama. Odgovaram potvrdno. Pitaju di spava? Na katu? Opet odgovaram potvrdno. Smiju se. Daju mu naziv „Biggest man who sleeps on top“, a i sprdamo s izrazom lica lika kad spozna tko spava iznad njega. Upoznajemo se i s činjenicama kad krećemo ujutro i kojom stazom. Oni će oko 5-6h preko Tominškove poti, mi u 3:30 via Čez Prag.

Ubrzo stižu i ostali cimeri. Svi se izčuđuju dok prolaze pokraj Daliborove postolje. Gleda ih s visoka, brzo prolaze do svojih postelja. Teško skidaju osmjeh s lica.

Brzo nam se kapci sklapaju, a 3:30 još brže stiže. Malo se nećkamo u krevetu, hoćemo-nećemo. I onako budni, nećemo valjda sad posustati. Bacamo se s katova dole, svi spavaju. Kupimo stvari, i oblačimo se na hodniku da ne probudimo ostale. Vani nailazimo na par planinara s naglavnim lampama. Kod auta ubacujemo ono malo hrane što je preostalo, te krećemo put Čez Praga, odnosno 2864 m velikog vrha Triglava. Na putu prema Pragu, prolazimo pokraj spomenika palim Partizanskim penjačima, u obliku karabinera. Gazimo plitak potok, te se pred nama otvara tzv. Sjeverna stena Triglava. S vertikalom preko 1000 m, i širinom gotovo 4000 m, prdstavlja igralište snova za penjače.

slika 35

Kratkim dijelom puta prate nas dvije mlade divokoze. Bacamo par fotki. Brzo sustižemo par iz doline. Muški dio para dovikuje ženi da se brže kreće. Pozdravljamo se, te odlučujemo malo predahnuti. Kratak doručak ovaga puta uzima svoj danak. Zalihe su brzo ispražnjene.

Staza nas dalje vodi preko sipara do grebena. Na vrhu grebena staza se spaja s Tominškovom Poti. I dalje po siparu i kamenjaru izlazimo na greben prije doma Kredarica. Otvara nam se pogled prema Staničevoj Koči i vrhu Triglav. Daleko ugodniji za prespavati u odnosu na Kredaricu, te lišen mirisa fekalija koji nas je i ovaj put dočekao na Kredarici.

Još malo preko grebena, i eto nas na Kredarici. Dalibor i ja nastavljamo na vrh, a Paško je ostao malo odmoriti prije nego li i on krene.

Pogled odozdo otkirva već pomalo standardnu gusjenicu do vrha kada je u pitanju dobro vrijeme. Prošle godine smo bili za vikend, pa smo računali da ovaj put pošto je pondedjeljak neće biti toliko planinara. Na grebenu ispod kredarice, dvoje planinara koji su bili na vrhu kazuju nam da će uspon biti gotovo prazan, jer se većina se već popela. Informacija nije bila točna. Uspon je dosta strm, i zahtjeva dobru kondicijsku spremu. Osiguran je sajlama i klinovima u cijeloj svojoj dužini tako da uz dozu opreza bez osiguravanja se može sigurno popeti.

 

Na putu prema vrhu susrećemo se s muškim djelom para s uspona. Prestiže nas, žuri na vrh. Dobacuje nam „Šta se čeka!“. Ne preza od neopreznog obilaženja ostalih planinara na strmim djelovima. Ne čini se sigurno prema ostalim koji su osigurani. Gunđa u prolazu. Na vrhu razmjenjujemo par riječi s njim. Deda je cool! Jednom tjedno odlazi na vrh. Kazuje da nema volje čekati. Pita nas od kud smo. Na naš spomen, odgovara da je bio na Promini. Rukujemo se i on brzo kreće nazad.
10-tak minuta kasnije stiže i Paško. Ovaj put zaboravljamo se upisati u knjigu. Sjedimo i gledamo naokolo.

 

 

Dalibor i ja brzo se spuštamo nazad na Kredaricu. Vrućina nas ubija. Paško ostaje još malo fotografirati. Na putu dole srećemo cimere iz sobe. Umornih nogu i glave spuštene u pod, lagano šetaju u koloni prema vrhu. Sjedimo na polici nad provalijom čekajući dok svi prođu pa da nastavimo dalje. Mlada dama britanskog naglaska, vješto primjećuje Daliborovu „vitku liniju“. Grozi se njegova sjedenja nad provalijom. Dobacuje „he's an athlete but big risk“ J. Smijuljimo se i nastavljamo dalje.

 

Na Kredarici stajemo i čekamo Pašku. Nakon pol h stiže i Paško te zajedno nastavljamo put doline. Dalibor odlazi ispred nas. Kazuje nam da nas čeka na potoku u dolini. Ne može izdržati na prokletoj pasijoj vrućini. Nazad se spuštamo po istoj stazi po kojoj smo došli. Hladimo se u potoku i krećemo via doma.

 

Na putu nazad pričamo čisto toliko da onaj koji vozi ne zaspe.

 

Until next time, Slovenia!!!

 

Fotografije pogledajte 

 

Tekst: Ante Tošić

 Foto: Paško Galić, Ante Tošić