aaaaae

 

Predivno prohladno jutro, čisto nebo. Oproštaj od zime i pogled usmjeren u novo. Proljeće. Buđenje. Iz daljine čujem zov, onu mitsku jeku koju su zasigurno osjetile i brojne religije koje su tronove Indre i Zeusa postavile na vrhunce planina. Dinara zove. Moćna barijera kojom  njezina jugozapadna stijena dominira krajolikom intrigira i budi poštovanje, a zrcalni odrazi u zorama Peručkog jezera  impresionističke su vizure koje prirodu uistinu uzdižu na tron umjetničkog stvaranja. Čini se da se priroda i umjetnost isključuju: ali sastaju se brže, nego što mislimo.
     Tu sam. Dio u isto vrijeme potpuno različitih a opet, vjerojatno, jako sličnih individua koje, svatko iz sebi poznatog razloga, kreću gore. Stavljaju ruksak na pleča, plosku vu žep (budimo realni, ruksak je potpuni promašaj, a ploska je neoprostivo izostala (biti pametniji sljedeći put!)) i gaze već ugaženim stazama ove kamenito travnate planine, točnije prema njezinu drugomu najvišem hrvatskom vrhu – Lišanjskom vrhu (1794 m). Zapravo je naše odredište bilo četiristotinjak metara ispod planinarsko sklonište Rupe, nakon čijeg se otvorenja 2011. zapravo i počeo otkrivati ovaj predio Dinare. Put prema Rupama kreće iz Civljana prema selu  Cetina u kojem se nalaze ruševine crkve sv. Spasa iz IX. st., jednoga od najstarijih i najbolje očuvanih spomenika ranohrvatskoga sakralnog graditeljstva. Put se nastavlja pored izvora Cetine, Glavaš, iznad kojeg se uzdiže pravoslavni hram Vaznesenja Gospodnjeg.

Prominski sastav Pete planinarske škole koju organizira PD Promina priključio se ostatku velike ekipe učenika i učitelja na dijelu na kojem počinje markacija, a koji podsjeća na kulise nekakvih post apokaliptičnih filmova, a fury road truck koji je protutnjao kraj nas dižući za sobom ogroman oblak prašine samo je pojačao dojam.
     Praktični dio nastave kreće. Poslušno se svrstavamo u kolonu i širom otvorenih osjetila upijamo. Tom koristi česta zaustavljanja da nas poduči o vrletima koja se impozantno uzdižu iznad nas. Sinjal, Martinove košare, Lišanjski vrh… Put nas vodi preko Preočkih dolaca  na kojima su napuštene i porušene stočarske košare. Iznenađujuće, napora velikog nema! Prostori visoke makije ustupaju mjesto kamenjarima i travnatim proplancima  s kojih se sve češće otvaraju prekrasni upečatljivi vidici.  Pred samu zaravan Rupe i mjesto gdje je postavljeno planinarsko sklonište uspon postaje strmiji, a samim tim i pitanja o smislu ovog samokažnjavanja i psovke sebi u bradu sve češće. Brzo su utišane dolaskom na veliku zaravan na kojoj je i planinarsko sklonište. Rupe su osvojene!

Zadovoljno nagrađujemo trbuhe, nadoknađujemo izgubljene kalorije, uživamo u suncu, pjesmi planine i nitima kojima je povezala potpune strance. Tomi to povjerenje i zajedništvo potiče, okuplja nas, podučava vezanju neraskidivih čvorova za koje su neki konopi ipak bili prekratki! ;) Učimo o planini, učimo od planine.
     Na čisto nebo začas se navuku oblaci. Vrhovi ih privlače. Dobrom dijelu ekipe to ipak ne smeta da krene prema Lišanjskom vrhu. Neki od njih s malo jačim mazohističkim sklonostima predviđeni uspon od sat i trideset minuta svladaju u trku za četrdesetak minuta!


lisanjski


Mi skloniji oportunističkim rješenjima kao pačići za Paškom samozadovoljno se otkotrljamo u podnožje ove prve velike avanture, željno iščekujući nova učenja, spoznaje, otkrivenja koja će donijeti njezin drugi dio!


Jelena Lojić Pokrovac

 (foto: Tom Samotnjak)

FaLang translation system by Faboba