Prognoza nas je ovaj put natjerala da promijenimo planove pa smo tako, umjesto izleta u nedjelju, dogovorili odlazak na Omišku Dinaru u subotu. U nešto manjem broju nego inače, ali s istom količinom uzbuđenja i raspoloženja krenuli smo s drniškog kolodvora u 7 sati. Plan je bio uspon na vrh Omiške Dinare – Kulu te povratak istim putem. No, kratko nakon početka putovanja, plan je promijenjen. Vodič grupe, Anita Sirovica, čula se s članovima planinarskog društva Imber, koji su nas pozvali da im se pridružimo u usponu na vrh Kulu, te se skupa s njima spustimo drugom stranom planine do Radmanovih mlinica i brodom doplovimo do Omiša. Prijedlog je odmah jednoglasno usvojen, a ni slutili nismo da je sve što nas dalje očekuje improvizacija.

Nakon što smo ostavili automobile na početku planinarske staze, iznad naselja Baučići, zaputili smo se prema utvrdi Fortici, smještenoj na vrhu Omiške Dinare, a koja je svojedobno služila za obranu od gusarskih napada. Danas mnogobrojnim posjetiteljima pruža jedinstven pogled na grad Omiš, kanjon rijeke Cetine te otoke Brač, Hvar i Šoltu. Vraćamo se istim putem do automobila i krećemo na drugu stranu, prema planinarskom domu koji je trenutno u izgradnji. Moram priznati da mi je ovaj uspon bio najzahtjevniji do sada, a vrućina koja nas je pratila nije nimalo olakšala situaciju. Iako umorni i iscrpljeni, nikome nije palo na pamet zaustavljati grupu. Svi smo stisnuli zube i izdržali. Stigli smo do planinarskog doma, gdje su nas dočekali ostali izletnici. Tu smo se malo opustili, nahranili i odmorili. Nakon kratke stanke, krećemo na vrh Kulu, koji se nalazi na 863 metra nadmorske visine. Uspon je bio strm i naporan i već tada je bilo jasno da nam ne gine upala mišića nakon ovog izleta. Unatoč tomu, svi smo se popeli, a pogled koji nas je dočekao sve je stavio u drugi plan. Otok Brač se činio toliko blizu kao da bi skokom mogli do njega, s jedne strane Omiš i Mosor, a s druge veličanstveno Biokovo. Vedro vrijeme omogućilo nam je i pogled na Hvar i Šoltu u daljini.

Nakon uživanja na vrhu, trebalo se spustiti nazad do planinarskog doma. Tamo nas je dočekala skupina omiških izletnika te smo zajedno krenuli put Radmanovih mlinica. Vrijeme se promijenilo u trenu, Sunce koje nam je omogućilo predivan pogled s vrha, zaključilo je da je odradilo svoj zadatak za danas pa se skrilo iza namrgođenih oblaka. Umorni, ni ne znajući koliko smo udaljeni od cilja, ulagali smo zadnje atome snage željno čekajući trenutak kada ćemo sjesti u brod i uživati u vožnji. Svako malo bi se začulo pitanje: „Koliko još?“, a odgovor ili bi izostao ili bi bio: „Još malo!“. To „još malo“ pretvorilo se u više od dva sata pješačenja. Gazilo se zakrčenim putovima, prelazila se Cetina, ma pravo preživljavanje u divljini. Napokon smo stigli do Radmanovih mlinica, te smo se tu odlučili počastiti – netko pivom, netko kavom. Sjeli smo u brod i krenuli Cetinom do Omiša. Kiša je izgubila strpljivost i počela padati, ali sitne kapljice nisu zasmetale uživanju u vožnji. Sretni što je napokon sav napor iza nas, smijali smo se i šalili, neki su slikali, neki snimali, neki izbjegavali kamere, ali svi smo bili dobro raspoloženi. Kraj izleta uvijek ostavi isti dojam, umor i iscrpljenost pomiješane s osjećajem ponosa i zadovoljstva. Neopisivo. Kolege, bravo za nas!

 

Tekst: Ivona Marin

Fotografija: Ana Lučev, Tom Samotnjak

ozio_gallery_jgallery

FaLang translation system by Faboba
Svakog četvrtka u 19:00 h po zimskom vremenu,...