Jutro najavljuje idealan dan za planinarenje. Cilj Tulove grede, skupina visokih stijena neobičnih oblika na Velebitu. U Obrovcu pauza za kavu koju smo malo duže čekali, ipak nas je 9, a i Diji je trebalo čaj skuhati, staviti med, šećer, limun i sve to promiješati. Nastavak puta prema Sv. Roku. Prvi dio asfalt, a dalje makadam. Na putu se nalazi crkva Sv. Franje iz 19 st. i mnoštvo spomen ploča poginulim braniteljima u Domovinskom ratu. Sam pogled prema stijenama očarava, ali i nagovještava naporan uspon. Prvi dio staze iznenađujuće lagan. Drugi dio puno zahtjevniji i strmiji te više hodamo četveronoške nego normalno. Putem se provlačimo uske procjepe (ipak smo svi manekenski građeni pa nemamo problema s prolaskom). A sad ono najbitnije, dolazimo do dijela gdje je postavljena sajla za lakši prolaz i ja u momentu ne želim dalje. Strah je ipak strah. No, zahvaljujući ostatku ekipe, a ponajviše Josipu savladam i taj dio. Nastavak četveronoške, verući se po stijenama, a kroz njih. I kad misliš da je najgore prošlo dolazimo pred dio gdje ja i Dija odustajemo jer mislimo da je nemoguće proći. Ekipa odlazi na vrh, a nas dvije čekamo. Kažu bilo je i nekih čudnih komentara na sam uspon. Vraćamo se polako nazad prema autu i sve djeluje puno lakše. Ručak i nastavak pura prema Kudinom mostu. Bacili pogled na Krnjazu i most i natrag u auto jer je počela kiša. Kad je sve prošlo zapitaš se jesmo li mi upisali OPŠ ili možda alpinističku. Ma, nema veze ipak je naš voditelj Josip alpinist i malo se zanio. Josipe sve ti je oprošteno. ZAR NE EKIPA?

ozio_gallery_jgallery

free social media buttons