Nedjelja, 25. ožujka, dan je za 4. izlet naše Planinarske škole. Nije nam lako, dan prije se održavao ProminaTrek i neki su imali aktivnu subotu (a da ne spominjemo da se otvarao i disko u Drnišu), a za peh još je počelo i ljetno računanje vremena, pa nam ustajanje ujutro prilično teško pada. Ipak, hrabro se upuštamo u još jednu avanturu, ovaj put speleološku. U našoj obitelji se jedna osoba uvijek i na sve pokušava pripremiti (ipak na izlete vodimo troje djece, pa je to, kao, zato), pa, između ostalog, štreberski čita dnevnike planinara iz prijašnjih godina i radi paniku – u špiljama toliko smrdi radi guana (ili šišmišjeg izmeta) da neki ljudi ne mogu doći do kraja. Stoga i na ovaj izlet krećemo pod već poznatom krilaticom „idemo dokle možemo“. U Vrlici kava i završno okupljanje, pa polazak prema Kijevu i Velikoj Ćulumovoj špilji. Naši nas vodiči opskrbljuju kacigama koje su točka na i našeg modnog izričaja – upozoreni smo da radi blata obučemo kombinezone ili kakvu staru odjeću pa nas je baš „zgodno“ za vidjeti. Kratko, ali vrlo zanimljivo i poučno predavanje nam ispred ulaza drži naš vodič Tonći, iskusan speleolog. Saznajemo, između ostalog, da se Velika Ćulumova špilja smatra jednom od najljepših špilja srednje Dalmacije, pa jedva čekamo ući. Osim ulaza koji je blago strm, špilja ide ravno. Cijelom dužinom obiluje stalagmitima, stalaktitima, sigastim stupovima i zavjesama koji nas svako malo ostavljaju bez riječi. Čudo je što je priroda u stanju napraviti, a kad pomisliš koliko je milijuna godina za to trebalo, osjetiš ogromno strahopoštovanje. Kolonu vodi mlada speleologinja Ivana, a na začelju je Tonći. Pridružio nam se i Bero koji usput skuplja smeće koje ljudska ruka, nažalost, donese i na ovaka mjesta. U jednom trenu kolona zastaje – oni na čelu kolone su ugledali lisicu. Taj trenutak je navodno zabilježen aparatom, ali o tome više neću ništa reći, osim da mi se čini da će se na tu temu još voditi polemike ;) Usput srećemo tu i tamo kojeg šišmiša, a na samom kraju nas dočekuju prekrasnim plesom iznad naših glava. Malo slikanja (reci šišmiš), još malo divljenja i natrag. Špilja nije zahtjevna, ni za djecu nije bio nikakav problem priječi je unatoč blatu. Vani presvlačenje, pokušaji čišćenja gojzerica i polazak na Cetinu. Naši vodiči znaju sve skrivene kutke pa nas dovode na livadicu uz samu rijeku gdje ti se čini da je civilizacija stotinu kilometara daleko (a zapravo smo aute ostavili samo desetak minuta dalje). Mi brže bolje skoro pa dižemo logor – raspremamo stvari, palimo vatricu i mislimo na meso koje smo donijeli, ali ne, ne, ne. Prvo spuštanje niz uže  - apsajl. Navodno kratko, a u stvarnosti skoro 2 sata. Nismo se svi spuštali- neki su za zadatak dobili održavanje vatre za roštilj (a i to je važno, morate priznati), a oni koji jesu su oduševljeni. Na kraju napokon odmor, zafrkancija i zasluženi roštilj. Kad su napokon dočekale meso, i dvije najmlađe članice PD Promina (rođene u razmaku od 5 dana) su živnule i zabavljale cijelu ekipu. Na kraju još samo napomena da se članovi moje obitelji jednoglasno slažu da bi ovaj zadnji dio trebalo uvesti na svaki izlet.

Tekst: Kristina Ilić Duvančić

ozio_gallery_jgallery