Uvod: Protekla 2 mjeseca svjedocili smo 7. OPŠ, donosimo dojmove nekih od polaznika, pratioca kao i voditelja škole.

 

Diana Dujić

Sve je započelo jednim slučajnim razgovorom o planinarenju. Sve je započelo jednim slučajnim razgovorom o planinarenju. Draga osoba, naša Matka, potaknula me da upišem osnovnu planinarsku školu. Sva ushićena odem u društvo i uplatim članarinu, a uz to još i školu za planinare. Mislila sam se što je to uopće  svrha planinarenja... Došao je i taj prvi dan škole, a sat za satom upoznaš ljude koji su puni iskustva, dojmova i volje da prenesu to na nas učenike. Osjećaj je uzburkan nakon prvog izleta...Predivno je kad si s ljudima koje u biti niti ne poznaješ, povezan si energijom u jednoj cjelini. Pozitivno ozračje, mirisi prirode, upoznavanje krajolika i svih mogućnosti.Nakon dva mjeseca druženja, shvatiš koliko puno si stekao znanja kroz školu i kroz izlete, te koliko upoznaš samog sebe u nekim situacijama. Zahvalna sam što sam dospjela tu i što sam imala tako iskusne vodiče od našeg voditelja Josipa Gverića do ljudi drugih koji su tu bili za nas u svakoj situaciji i koji su nas motivirali. Toplo se nadam da će ta druženja imati produženo djelovanje i jako sam sretna sto sam mali dio tog svijeta ... 

 

Josip Gverić

Osvrt voditelja na 7. Opću planinarsku školu Kao relativno mladom planinaru iznimna čast mi je bila da me imenuju za voditelja Opće planinarske škole 2018. Nije mi dugo trebalo da se uhvatim posla od sastavljanja plana škole pa do predavanja i izleta, naravno u dogovoru sa starijim kolegama. I kad smo sve imali spremno samo smo mogli čekati koliko će biti prijavljenih. 22. veljače uslijedilo je prvo predavanje, odnosno upoznavanje sa programom škole. Prvi izlet bio je na Omišku Dinaru, gdje idemo pod vodstvom Anite Sirovice. Školarci koliko znatiželjni toliko i uplašeni, jer ne znaju što ih čeka. I sam šetam sa određenom dozom straha, što zbog skliskog terena, što zbog toga jer ne znam jesam li ispunio njihova očekivanja. Jesmo li im dovoljno jasno predočili što je planinarenje? Na povratku nepristojno prisluškujem dojmove i mislim: ok uspjeli smo, "sjeme je bačeno", svi su zadovoljni i tom energijom idemo dalje. Došao je red na Svilaju izlet nazvan "guske u magli" i dok se većina žalila na ovakve uvjete meni je nekako bilo drago da su vidjeli da planina ima svoje čari i kad je obavijena bijelim prekrivačem i kad se na vrhu ne možeš zadržati ni 2 min jer puše i hladno je a uz sve to ni ne vidiš 20 m ispred sebe. Idući vikend bio je rezerviran za Tulove grede, za jedne uživanje a za druge rušenje blokade od samog pogleda na sajlu i spust niz istu  Sve u svemu ugodna nedjelja koju zaključujemo odlaskom na Kudin most. I kako su vikendi polako odmicali došlo je vrijeme za nešto ozbiljnije. Ćulumova špilja 08:30 tu nas čeka Tonći Rađa koji polaznike upoznaje sa osnovama speleologije, nakon čega nestrpljivo ulaze u špilju (gdje smo imali susret sa lisicom, Marko ima sliku  koga zanima neka se javi Marku). Ostatak dana provodimo na izvoru Cetine, tu im pokazujemo tehniku spuštanja u jame tzv. abseil, nekima se više dojmio nekima manje. Sve u svemu Marku 5 iz zalaganja za spremanje gradela. I konačno jedan vikend bez "mokrih" gojza. Promina se pobrinula da "okupani" suncem odradimo vježbu orijentacije i prve pomoći, unesrećeni 1+1 gratis  . I konačno dolazimo do izleta koji sam čekao od početka škole, penjanje na Čikoli, svi su barem probali, a pojedini se i pronašli u tome. Ovi moji ne znaju za odustajanje  . Na red je došao i izlet iznenađenja, zbog loših vremenskih uvjeta na planiranom vrhu odluka je pala da idemo na Vlaški grad. Dobrodošlicu su nam priredili konji. HVALA IM NA TOME  . Na dvodnevni izlet odlazimo na Dinaru u planinarski dom Brezovac gdje nas dočuju domaćini PD Dinara Knin. Sve u svemu ugodno provedena 2 mjeseca sa: Valerijom koju smo prvi izlet skoro pa vezali kako bi hodala s nama a ne išla svojim XXXL korakom .. To smo promijenili  . Sa Kristinom i Markom Duvančićem (u paketu sa Nikom, Pavlom i Martom) ee tu se ne zna tko koga uči, te on mene, pa ja njega, pa ja djecu... Ne znamo tko kome treba dati diplomu, hahaha. Da ih trebam opisati sa jednom riječi bila bi: UPORNI. Naša Dijana, a što reći o osobi koja je prije početka škole kupila svu opremu i toliko zavoljela planinu nego da je ispunila sva očekivanja. E onda smo imali jednoga Zvonimira - koji je u planini već pustio korijene, momak koji se zaljubio u penjanje. 'Nikola zar ti već nisi završio planinarsku školu'??? - 'Nisam to mi je brat blizanac'. Iskreno ja ne znam tko je meni dolazio na predavanja a tko na izlete al jedan je stalno bio  . Ivan... kod njega se ne zna jeli doša ili je poša hahah. Hvala vam ekipa na lijepo provedenom vremenu bili ste mi najbolji polaznici ... i jedini za sad  . Hvala našoj vjernoj pratnji Matki, staroj-novoj planinarki, budućoj sportskoj penjačici. Hvala svim predavačima i vodičima kao i kolegama planinarima na ukazanom povjerenju. Nadam se da sam ispunio očekivanja. Vaš, naš i svoj "šef" Josip Gverić.

 

Kristina Ilić Duvančić

Unazad nekoliko godina, muž i ja planiramo upisati opću planinarsku školu. Na kraju smo uvijek pronašli razlog zašto ne. Sve do ove godine. Unazad nekoliko godina, muž i ja planiramo upisati opću planinarsku školu. Na kraju smo uvijek pronašli razlog zašto ne. Sve do ove godine. Motivacija nam je bila naučiti osnove planinarstva, provesti kvalitetno vrijeme u društvu, ali i s naše troje djece. Pred početak škole, bila sam skeptična – kako ćemo s klincima na izlete, kako ćemo nositi (i znati spakirati) sve što nam s troje djece treba, hoće li ostali polaznici ludjeti kad ih budemo usporavali, hoću li imati kondicije za išta, kako ću se penjati uz stijenu, kako ću pod zemlju… Ipak idem na prvi sastanak. Osim muža, nikog ne poznajem. Voditelj je jako mlad, ok. Dvoje iskusnih planinara iz kninskog planinarskog društva, imaju do sad iza sebe više prijeđenih kilometara nego ću ja vjerojatno ikad imati. Mladi dečki iz Vrlike, s njihovom kondicijom se sigurno ne mogu mjeriti. Nas troje iz Drniša; moj muž koji je cijelo djetinjstvo proveo skačući po prominskom kamenju, Diana za koju ne znam koliko ima iskustva, ali vidim da poznaje sve u planinarskom društvu pa odmah posumnjam da se i ona već negdje penjala i ja- Zagrepčanka odrasla na asfaltu s genetikom programiranom za šetnju pitomim zagorskim bregima, a ne po stijenama i kamenju. Prvi izlet nam je bio Omiška Dinara. Prvi put u životu sam na takvoj planini. Bilo mi je užasno teško hodati, strašno me nerviralo što sam najsporija, a još sam i svako malo htjela zastati slikati nešto, pogledati stijene, more, cvijeće. Bila sam ljuta na muža što me nagovorio na ovo, bilo me sram što se stalno mene čeka i što je oboje moje djece brže i spretnije od mene. Gunđala sam i na pola puta čvrsto odlučila ispisati se iz škole. Ali kad smo stigli do cilja, zaboravila sam sve muke. Pogled odozgo vrijedi penjanja. A osjećaj da sam uspjela još i više. Kad smo poslije sjeli na kavu u Omišu i kad sam pogledala planinu na koju smo se uspjeli popeti, odluka o odustajanju je pala u more. Srijedom predavanja, nedjeljom izleti. Na svakom sve bolja i bolja atmosfera. Mi smo obiteljski preskočili dva izleta zbog bolesti. Ostale smo odradili s veseljem. Učenje, druženje, zezancija. Kući smo se vraćali umorni i zadovoljni. Odličan način za napuniti baterije za novi radni tjedan. Za svaki izlet sve lakše pakiramo ruksake, sve smo iskusniji i sve bolje znamo što treba ponijeti. Ponosni smo zbog toga. Ponosni smo i što se svaki put sve lakše penjemo. Predavanja su bila zanimljiva, sve mi se činilo vrlo logičnim dok sam o tome slušala, ali tek kad treba ponoviti, vidim da tu ima dosta teorije koju treba svladati. Neka predavanja su ostavila snažan dojam na mene. Svjesna sam da planina nosi i opasnosti, ali nije ih ugodno vidjeti nabrojane na jednom mjestu. Predavači su mahom imali tremu. To mi se sviđa jer pokazuje da im takvi zadaci nisu najugodniji, ali su se ipak odlučili upustiti u to jer im je stalo do dobrobiti Planinarskog društva, stalo im je da nas nečem nauče i požele nam dobrodošlicu. Nadam se da ćemo i mi jednom vratiti na isti način. Ispit je bio opsežan i detaljan. Do zadnjeg trena nisam vjerovala da sve to trebamo naučiti. Ali stvarno smo trebali. Ozbiljan ispit, a nakon toga roštilj i druženje. Odlična večer u Planinarskom doma na Promini. Našu smo planinarsku školu završili zajedničkom večerom na kojoj smo dobili i zaslužene diplome. Nisu svi mogli doći što je šteta jer smo se super proveli. Bez obzira na početne različitosti i na veliku dobnu razliku, našli smo se u sličnostima. Moj najveći strah pri kretanju u školu bio je da će polaznicima i voditeljima smetati što na izlete vodimo djecu i da ćemo ih zbog toga sve usporavati – hvala ekipi što to u nijednom trenu nisam osjetila. Dapače, znam da su se i djeca odlično provela i osjećala se kao ravnopravni članovi naše male družine. 

 

Valerija Čulina

Sastala se sedmorica veličanstvenih i upiše 7. OPŠ i to pod palicom Josipa Gverića. Očito vidjevši naš prosjek godina i misleći da smo svi iskusni planinari postavlja nam Josip ljestvicu visoko, a za neke i previsoko. Sastala se sedmorica veličanstvenih i upiše 7. OPŠ i to pod palicom Josipa Gverića. Očito vidjevši naš prosjek godina i misleći da smo svi iskusni planinari postavlja nam Josip ljestvicu visoko, a za neke i previsoko. Ipak se ne damo i savladavamo sve zadano uz pomoć Josipa a i naše Matilde koja nam je bila pratnja na svim izazovima. Uz Matildu mora se spomenuti i Marta koja nam je poprilično spustila prosjek godina. Sve u svemu jedno prekrasno druženje kroz 2 mjeseca koje će se, nadam se, nastaviti i dalje. Hvala u prvom redu Josipu, zatim svim našim predavačima od kojih smo dosta naučili, našim vodičima na izletima, te svima ostalima koji su na bilo koji način sudjelovali u organizaciji 7. OPŠ. Nadam se da smo i mi bili dobri učenici. 

 

Matilda Jelčić Stojaković

Nezaboravna  7. Opća planinarska škola. Okupili su nas različiti motivi. Dok su jedni tražili bijeg od svakodnevnice i stresa drugi su samo željeli uživati u prirodi i družiti se. Svi smo valjda željeli osvajati vrhove i usvajati nova znanja. To je tako. Na koncu manje je bitno koji su motivi i što je ono što nas je spojilo - bitno je samo da jest! Manje je bitno da su diplome u rukama a daleko više znači sve ono, ne toliko opipljivo, što je sedam polaznika 7. Opće planinarske škole u organizaciji PD Promina - doživjelo. Nema dvojbe sve su škole bile super, pa i ova sedma. Sve slične, a opet svaka za sebe posebna. Sedma je svakako bila šaroliko društvo, oni su: Zvonimir Šimunović iz Kijeva, Nikola i Ivan Turudić iz Vrlike, Valerija Čulina iz Knina, Dijana Dujić iz Drniša kao i bračni par Kristina i Marko Duvančić. Naši izletnici bili su i troje pomladaka obitelji Duvančić, preslatka dvogodišnja Marta te Nika (13) i Pavle (10) koji imaju položenu Malu planinarsku školu. Šaroliko društvo činila je i moja malenkost, ajmo reć' povratnik u planinu. U svakom slučaju priljepak kojeg su prigrlili. Sve se odvijalo pod strogim nadzorom voditelja škole Josipa Gverića. On na zapešću lijeve ruke ima istetoviranu planinu – sve sam time rekla. Obzirom da sam im bila tek pratnja na izletima o njihovom usvajanju teorije malo znam, o čvorologiji još i manje, ali praksu rasturam! Haha.  Najznačajnije što se, po meni, dogodilo u ovoj školi? Jedna riječ: FERATA. Ono kad iz ničega u životu nenadano i odjednom nastane NEŠTO! Ono kad i par dana poslije neprestano vrtiš film u glavi i kad te se nešto toliko jako dojmilo da nekako kao da ostaneš u tom vremenu – otprilike tako je na mene djelovalo penjanje po stijeni. Bez obzira na bol u rukama, na oba ozlijeđena koljena, dapače sa porivom – kad ćemo ponovno na feratu?Dan je bio stvoren za uživanje, sunčan sa laganim vjetrom. A ja po prvi puta, vjerovali ili ne, na toj lokaciji. Ljepote Čikolskog kanjona uvijek iznova (valjda u svakome) pobude oduševljenje, ostavljaju bez daha. Da je penjalište realizirano u okviru projekta 'Razvoj turizma na rubnim dijelovima NP Krka' baš toliko zaživjelo meni je bila još jedna novost. Grupe škola i penjača, stranih i domaćih, kako je dan odmicao tako su pristizale na odredište. Naš šef Josip, ambiciozan kao i uvijek, pred nas je postavio ozbiljan zadatak kojem je prethodilo predavanje. Tijekom njega je i pticama na grani postalo jasno da mu je alpinizam strast. Upoznajući ga proteklih tjedana dodala bi – jedna od nekolicine povezanih sa planinom. Tu je doma, svoj na svome. Ne čudi stoga ni da smo penjali smjer kojega je on sam autor i koji se zove 'Brištanac'. Nakon podužeg upoznavanja sa opremom i pravilnim korištenjem, osiguranjem, tehnikom penjanja, korištenjem ruku, nogu, krećemo u akciju. Visina sitnica, tridesetak metara. Dio polaznika škole bio je uspješan, dio malo manje uspješan. Netko se pronašao, netko nije. Ja oduševljena. Sportsko penjanje - visoko na listi prioriteta! A do tad nam je nedjelja ionako već svima postala omiljeni dan u tjednu. Kojeg s nestrpljenjem iščekujemo. Kao i Josipovu poruku, sa uputama tipa: ide se tu i tu, okupljanje je u toliko i toliko, ponijeti to i to … i onda odahnemo – ide se!! Sigurna sam da dijelimo mišljenje i po pitanju najboljeg izleta, onog prvog - na Omišku Dinaru, sa suncem okupanom panoramom od koje zastaje dah. Uz Josipa pratila nas je i Anita Sirovica - nepresušni izvor informacija o svim divotama koje nas okružuju. I predivna naša Marta koju je tata Marko u ruksaku na leđima iznio na Dinaru, vrijedno divljenja. Za razliku od slijedećeg izleta, na Svilaju, gdje doslovno nismo vidjeli prst pred okom! Magla, mjestimično duboki snijeg i jaki vjetar pratili su nas cijelim putom ali smo u sigurnim rukama Josipa te predsjednika Tomislava Jerkovića i Toma Samotnjaka. Oni znaju gotovo svaki pedalj planine kojoj se ipak probijamo do vrha. Tulove grede jednom tko je vidio teško će ikada zaboraviti, taj predivni dio predivnog Velebita prvi put posjetila sam u svojoj školi 2012. godine, mene su tad očarale i rado ću im se uvijek vraćati. Ja i Velebit smo na TI. A naš 'gost' Antiša ima najbolju boje kose na svijetu i smisao za humor u skladu s tim  . I to sve što ću javno reći o tome . Sve su vremenske uvjete polaznici sedme škole na svojoj koži osjetili, sunčanu Dinaru, snježnu Svilaju, burni Velebit a tad je stigao i kišni izlet na Vlaški grad sa Ivom Bilićem i Viktorom Šiklićem.I baš je odgovarala kava poslije, u Starigradu – glavobolji unatoč. Školarci će reći da su povremeno imali osjećaj da pohađaju alpinističku školu, zahvaljujući naravno Josipu, i gotovo svaki izlet popraćen je smijehom uz komentar: 'šta opet neko veranje'? Špilju i šišmiše sam vješto izbjegla, ja sam ipak od visine, pa će o tome pokoju riječ drugi napisati. Posebna sedma škola završila je na poseban način. Polaznicima su diplome dodijeljene u prekrasnom ambijentu OPG-a 'Pilipovi dvori' u Razvođu, kod obitelji Duvančić – naših kolega. Uz vrhunsku trpezu! I Podravkinu reklamu! I četvrtanu bocu  i jedan savršeni Ledeni vjetar. Niz zgoda i dogodovština zauvijek ćemo čuvati kao lijepe uspomene a usvojena znanja i vještine iskreno se nadam SVI AKTIVNO PRIMJENJIVATI. Idemo? Čak ne mora biti Velebit – samo ajmo  … 

ozio_gallery_jgallery

FaLang translation system by Faboba