Mjesec lipanj ima tri državna praznika i naravno da smo planirali koji bi praznik mogli spojiti s vikendom i otići negdje. Isplanirano je i odlučeno, polazak je u četvrtak, povratak u subotu, odredište planina Prenj u BiH.
Planina Prenj nalazi se na prostoru sjeverne Hercegovine, iznad Mostara, Konjica i Jablanice. Za Prenj kažu da je najljepša planina u BiH, nazivaju je još i „Bosanski Himalaji“ sa 11 vrhova preko 2.000m.n.v. Naš plan ovaj put bio je popeti se na najveći vrh Prenja, Zelenu glavu na 2.155m.
U četvrtak u 7 sati ujutro krenulo je nas 18 sa 5 automobila. Stali smo kratko u Međugorju i gotovo zaradili kaznu za neupaljena svjetla na automobilu. Ispalo je na kraju da jedino mi koji smo bili zadnji u koloni nismo imali upaljena svjetla. Pokušali smo se izvući na ženski šarm, ali nije nam upalilo, policajac je presudio i rekao spasio vas je kolega, naš predsjednik Tomi. Hvala Tomi.
Nastavili smo do Mostara, pojeli čevape, prošetali po Starom mostu i bili svjedoci skoku jednog Splićanina sa Starog mosta. Odlazimo u trgovački centar prema izlazu iz Mostara da bi se opremili sa hranom i pićem za dva dana.
Spavali smo u planinarskom domu Rujišta na 1.050 m, udaljeno 25 km asfaltnom cestom od Mostara. Na Rujištima je i čitavo naselje sa vikendicama i hotelom.
Plan je bio da se prebacimo terenskim vozilom što bliže Bijelim vodama. Anita je dogovorila prijevoz i u 6.00 stigao je Mirzo sa defenderom. Odmah smo natrpali 18 ruksaka i nas 11 koliko se uspilo nagurati unutra, čekalo je samo Mirzu da krene, a Mirzo je najnormalnije otišao u dom popiti kavu s našom Anitom. Brža i snažnija ekipa, njih 7 krenuli su od pl. kuće na Rujištima i gotovo u isto vrijeme našli smo se na Bijelim vodama. Nas je Mirzo dovezao do napuštene šumarske kuće, područje Vilinog klanca, odakle smo markiranom stazom koja vodi kroz gustu šumu i područje označeno sa upozorenjem od mina za sat vremena laganim hodom stigli do Bijelih voda.
Planinarski dom „Adnan Krilić“ na Bijelim Vodama izgrađen je na 1.450 m i značajna je polazna točka za obilazak Prenja. Smještajnog kapaciteta je od 30-40 osoba. Pored doma na Bijelim vodama je bunar s pitkom vodom.
Nismo se zadržavali, iako nas je sve mamilo da bi najradije tu ostali i uživali u prekrasnim vidicima, jer nas je čekala staza od nekih 4,5 sata hoda do vrha Zelene glave.
Staza nije teška, ni naporna, osim dijela do pred sam vrh, gdje treba biti oprezan. Pojedini djelovi su osigurani sajlama, a nas je na tom dijelu uspona čekao Tomi kako bi ženskom dijelu ekipe što fizički, što psihički pomogao da svlada i taj dio do pred sam vrh. Sa vrha se pruža pogled na planine Velež, Čvrsnicu, Bjelašnicu, Visočicu.
Slikamo se na vrhu i odlučujemo kad smo već na vrijeme stigli do vrha ( za 3,5 sata do vrha ), a i vrijeme nas je poslužilo da se spustimo do planinarskog skloništa Jezerce na 1.650m gdje je i izvor vode. Nakon kratke pauze kod planinarskog skloništa Jezerce odlazimo prema Bijelim vodama. Baš kad sam pomislila i rekla naglas kako nas je vrijeme poslužilo, navukli su se oblaci, usljedila je grmljavina i kiša. Brzo smo obukli kabanice i premda smo svi imali u ruksaku gamaše, nitko ih nije stavio ( osim Tome P. ) tako da smo u kratkom roku svi bili malo je reći mokrih nogu (unatoč Gore-texu). Kad nas je tako kiša okupala ipak nam je na nekih 45 min hoda do Bijelih voda opet zasjalo sunce.
Već pomalo umorni, stižemo do Bijelih voda i s našim vožačem Mirzom spuštamo se do defendera. Iako se tog dana u polasku jedva nas 11 ukrcalo još sa 18 ruksaka, sad kad nas je ostalo 8 ( ostali su krenuli pješke do Rujišta ) požalili smo što nas nema više kako bi lakše preživjeli Mirzinu vožnju po rupama i nizbrdici do Rujišta. Kao nagrada u domu nas je čekala topla juha i meso sa gradela. Hvala Dariji, Jozi i Kačku.
Ujutro dio ekipe je morao ranije otići, neki su se morali vratiti na posao, netko je trebao stići na vjenčanje, dok je nas 12 odlučilo napraviti mini turneju po Bosni. Otišli smo do Jablanice, srušenog mosta na Neretvi, produžili do Blidinja, do Masne Luke i crkve sv . Ilije, na nekih 1.100 m, gdje je i polazna staza za uspon na Čvrsnicu.
Što god napisala ne može se opisati koliko je tu ljepote, čistog zraka, slike mogu samo malim dijelom to pokazati, za sve ostalo treba otići i doživjeti to.
Zoran, a i Božo nenametljivo, nisu prestali pričati o spizi u hotelu i restoranu „Hajdučke vrleti“. Ambijent, usluga, hrana, sigurno bi zadovoljili i najzahtjevnije. Preporuke svima koji se nađu na tom djelu puta da ne propuste zaustaviti se i za nekih 40 kn imati obilan obrok.
Odlazimo iz ovog prekrasnog kraja i spuštamo se do Posušja na kavu i baklavu koju smo propustili u Mostaru. Prepričavamo sve dogodovštine, a bilo ih je, koje smo prethodni dan doživjeli i preživjeli, sa smijehom do suza, sretni krećemo dalje, put kući. Zaključili smo nema tih KM koje ne bi platili za sve proživljeno.
Zahvaljujemo ekipi iz Via Dinarice iz Sarajeva koja nas je usmjerila na pravi put od Jezerca prema Bijelim vodama, jer na tom dijelu staza je zarasla i markacije nisu baš bile vidljive. Bilo je taj dan onih koji su malo zalutali, neki koji su malo više i po nekoliko sati upravo zbog loših markacija, ali na kraju je sve sretno završilo.
Naravno dok smo se vraćali kući da smo već planirali sljedeći izlet.
Tatjana Galić
