Na red je došao i najviši vrh Hrvatske poznat pod nazivom Sinjal 1831m!
Članovi PD Promina - Antonela, Josip G. Rada, Zoran, Božo, Elza - odlučili smo protegnuti noge do našeg najvišeg vrha, što svakako budi posebne emocije.
Dinara čini prirodnu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine a njen najviši vrh je u BiH, Troglav 1913m, nama dobro poznat.
Jedan od zadivljujućih pogleda na Dinaru je iz auta kad se počnete spuštati prema Vrlici - ogromna sivocrvena masa, moćna, surova, gola,pomalo zastrašujuća ali lijepa…čini vam se kao neprohodna, da nigdje nema staze,da svu svoju ljepotu želi zadržati za sebe. No kad joj se približiš otvara se brojnim stazama u svoj svojoj ljepoti.
Današnji pohod kreće iz Glavaša preko Martinovih košara do vrha. Parkiramo kod skloništa Glavaš. Dok se još oblačimo (jako puše) u susret nam dolazi stari poznanik poznat po mašini za mljevenje mesa sa Šatora…pogađate…Mićo Medaković…čeka Mihovilce.
Mi pomalo krećemo, kolonica se formira i lagano nogu pred nogu…prolazimo pored ostataka srednjovjekovne utvrde Glavaš. Staza je otvorena, nisko raslinje i kamenjar. Dalje vodi kroz suhozide,te pomalo stižemo i do izvora. Da ne zaboravim, zajedno s nama na uspon su krenuli i dva psa…'ko zna po koji put! Pokraj izvora je kratki odmor nakon kojeg se staza oštro uspinje po siparu , praveći oštre serpentine sve do izlaska na otvoreni i polegnuti travnati predio Martinovih košara. Nakon nešto manje od 2h dolazimo do raskrižja putova,za Martinove košare i vrh. Ne idemo do skloništa već nastavljamo prema vrhu. Bura je dosta jaka pa radimo malu stanku kako bi se dodatno obukli i nešto gricnuli.
Krećemo dalje prema vrhu, a iz pravca Martinovih košara stižu dvoje planinara (žm) inače iz Karlovca. Pozdravljamo se, te nastavljamo dalje svak svojim tempom.
Dalje staza vodi kroz vrtaču i greben ,malo po travnatim, a malo po kamenitim dijelovima staze. Negdje prije izlaska na završni greben radimo stanku u zavjetrini. Iz ruksaka se vadi i poslijednji par rukavica, vjetar je jak i leden.
Pred sam vrh staza prolazi kroz gustu klekovinu, malo brže hodamo jer je osjećaj hladnoće sve veći.
Konačno na vrhu…I naša četveronožna pratnja je tu, ali skrivena od vjetra u klekovini.
Dolaskom na vrh Dinare, stajati na najvišoj točki u Hrvatskoj, na trenutak biti najviši čovjek u svojoj zemlji, to je poseban osjećaj. Premda je mala izmaglica, s vrha puca pogled u svim smjerovima, na vrh Troglav i Konj, Cetinsko polje i Perućko jezero, Svilaju, Prominu i Knin
Slikanje, rakijica pa brzo natrag. Silazimo, na 10-ak min od vrha nalazimo zaklonicu za marendu. Zasluženu marendu su dobili i psi,no kada su čuli planinare na stazi napustili su nas, vjerojatno u nadi da će i od njih dobiti koji zalogaj.
Nakon odmora slijedi silazak. Nekako se i lakše hoda ,ne znam je li zbog marende, odmora ili što je nizbrdo ili tim redom…
Negdje na grbenu susrećemo polaznike opće planinarske škole PD Mihovil na završnom izletu ,idu na vrh a spavaju tj.bivakiraju pri povratku iznad Martinovih košara…svaka čast!
Nakon susreta s Mihovilcima stiže nas par iz Švicarske, na putu su za Dubrovnik pa malo svratili na Dinaru!
S lakoćom, bez štapova spuštaju se niz planinu.
Naš odmor je na Martinovim košarama, prija nam zaklon od vjetra a grije nas sunce. Pomalo već sređujemo dojmove današnjeg izleta. Spuštamo se do izvora te dalje stazom do auta. I vjetar je pomalo posustao.
Odlazimo na neizostavnu kavu u Vrliku kako bi bacili još koji komentar na današnjie planinarenje. Pri odlasku iz Vrlike još jednan zadovoljni, ispunjeni pogled na Dinaru. A i ona djeluje nekako zadovoljno…ponosno što nas je podarila svojom ljepotom.
Elza
