Nedjelja je i pola Dinare smo zaposjeli, jedni na krov Hrvatske (Sinjal), a drugi do Samograda . Polazište nam je Podinarje odkud počinje uspon prema Samogradu, tzv. ''zub''. Trebalo se i popeti na taj zub strminama i policama preko hrbata, ali se isplatilo jer pogledi s Samograda nam je bio više nego čaroban, zahvaljujući sunčanom danu.
Uz to što podsjeća na zub dobro je poznata legenda o Samogradu, stijeni bačvastog oblika na jugozapadnoj strani Dinare. Po toj stijeni, koja pokazuje točno vrijeme kad su sunčani dani, ravnali su se stanovnici Podinarja kad još nije bilo satova, pa i poslije, kad je već postojao poneki sat u okolici. U novije vrijeme, kad svi imaju satove, ostala je navika pogledati prema Samogradu da se vidi koje je doba dana. Kazaljki nema, ali izvrsno ih zamjenjuju položaji osunčanih i sjenovitih strana na Samogradu. lako sunce ne izlazi tijekom godine u isto vrijeme, zbog obližnje litice koja baca sjenu na Samograd, ta prirodna sunčana ura na Dinari radi točno kao švicarski sat. Sedam je sati ujutro kad sunce grane po Uknovcu, grebenu zapadno od Samograda, a osam kad počne hvatati vrh Samograda. Devet je sati kad sunce obasja cijelu istočnu stranu Samograda, deset kad je pola njegove južne strane obasjano suncem, a druga polovica u sjeni. Kad je točno podne, na Samogradu i okolnim liticama nema više sjena. Kad se kopalo i želo, sat na Dinari bio je veoma važan jer pogledom se na Samograd znalo kad je vrijeme za ručak, kad je užina, mala užina, a kad večera.
Tako smo i mi odmorili dušu, dobro marendali, uživali u pogledu, napunili baterije za tekući radni tjedan te u zalazak Sunca spustili se prema autu i zaputili svojim kućama.
Darija, Nada, Josipa, Tomi, Jozo i Mlađo
