- Vježbaćemo spašavanje, tj.izradu nosila i moramo ponovit'čvorove-kaže nama naš predcjednik Tomi na sastanku uoči izleta. – Nema penjanja, ićemo u špilju i biće apsajl za one koji nisu zadnji put probali na Promini - zaključio je svoje izlaganje Tomi.
Smješkam se ja izvana na te njegove riči, a u sebi mislim: ajmemenijadnatisaaaam ko će ulazit u pod zemljuuuuu J.
Ama ljudi moji, probajte me razumit', šta zna dite šta je 300 kili, ili da prevedem, u tom trenutku mislila sam da neću nikada uć'u neku pećinu, špilju ili kakogod jer sam do planinarske škole bila u (čvrstom) uvjerenju kako se bojim visina, dubina te čak i nekih širina J, kad ono-iznenađenje!
Ušla sam u pećinu u blizini Vrlike, nisam zapamtila ime, al' bi je uz malo autorske slobode nazvala „Berinom špiljom“ u čast našem prijatelju Beri koji nam je tog dana bio domaćin u svom prelipom kraju. Naćulili mi kacigu s lampom, uvrstili me u kolonu i pravac-špilja! Šta da vam kažem osim da su naši šišmiši skroz slatka stvorenja (majkemi), ni traga onim strašnim, zubatim stvorenjima šta vrebaju iz filmova o vampirima i šta se petljaju u kosu. A u pećini je bilo lipo, valjda....tj. bilo je lipo ono malo šta sam vidila pod svjetlom lampe dok sam manevrirala kroz blato.... Gori spomenuti Bere nas je vodio kroz špilju; i tako mi odamo za njim i dođosmo do dijela na kojemu su šišimiši visili sa stropa dok je ispod njih poprilično „smrdecao“ guano, za one koji nisu gledali film Ace Ventura rič je o šišmišjem izmetu, koji tako i „daje“ usprkos egzotičnom nazivu J
Svaka čast špilji al' ja sam više kopneni tip, svježi zrak po izlasku mi je goooodiiioo, uffff divote!
Doša je red i na ponavljanje čvorova i vježbu spašavanja i izrade nosila, kojima su prethodile gradele, jer 'ko će nagladno išta radit' J.
Motali smo, vezali, petljali, vježbali izradu nosila , nakon čega je došlo vrime za pravu pravcatu vježbu spašavanja (ne vojnika Ryana) već Paška, koji se za potrebe vježbe kaotiga uneserećio. Ljudi moji, jadnitisu oni koje mi budemo spašavali, taj će il' umrit od smija, il' od muke od naših manevara J.
Kad je doša' red na apsajl već smo bili malo i krepani, al smo ipak apsajlali (je rasturam penjačku terminologiju J), neki jednom, neki dvaput a neki nijednom, ali nas je većinu Bere vata u podnožju dok smo upadali u krošnju pri kraju spusta uz povik - AAAAAA J.
S apsajlom je završio još jedan izlet, a za mene još jedna avantura, bilo je lipo kao i svaki put do sada, skoro lipo kao i cetinsko polje koje je, neka se ni'ko ne uvridi, najlipše takvo misto na svitu....100%...
Amazonko Milice, ovim putem te pozdravljam do idućeg susreta u brdu,a ostali pristuni školarci tog dana osim moje malenkosti bili su: Josipa x2 (Čupić i Bare J), Zorica (i nekoliko njenih članova obitelji koji su jedan po jedan iskakali iz grma J), Milijana, Mirjana, Krešo, Roko, Ivano, visokimomakkojiradiukninskojljekarni, uz pratnju iskusnih planinara: Tomija, Viktora, Anite, Marine, Doca, Tatjane, Paška, Ljiljane, Joze, Darije a sve je to kamerom popratio i Joško i njegova Hermina. Da ne zaboravim ni domaćine, legende Bere, jedan od dvojice braće iz Vrlike Ante ili Jure J i puno dragi čovik koji nas je počastio sa najboljom medovačom koju sam probala (a probala sam s ovom opisanom čak dvi J) i kojeg ovim putem također pozdravljam.
Stojte mi i vi, čitači ovih mojih redaka, dobro do idućeg zapisa!
Ivona Malenica
