KLEKOVAČA 31.05.2015
-Gospođo Almina, recite nam nešto više o Vašem zanimljivom hobiju-ženski će glas u eteru -Znate, svaki dan proveden sa kaktusima, za mene predstavlja odmor za dušu-zaneseno će prozvana gospođa Almina- Bila je ovo gospođa Almina, ja sam Radmila, a vi slušate BHRadio 1, do idućeg druženja u emisiji„Dobro selo“ srdačno Vas pozdravljam-profesionalno će gđa Radmila nakon čega su u eteru „zadirlikali“ zvuci narodne glazbe.
Možda se sad već i pitate kak'e veze imaju Almina i Radmila sa izletom našeg PD-a na Klekovaču? Nemaju nikakve, osim šta je glas gđe Radmile veći dio puta kroz Bosnu bio jedini kojeg smo uvatili i činjenice da mi je gospođa Almina svojom pričom o kaktusima odmorila i razgalila dušu! J
No, vratimo se izletu, ček...ma kojem izletu, AVANTURRRAAAA je bila u pitanju od prvog trenutka ukracaja u aute do dolaska kući.
Ali prije samog opisa izleta, vratiću se još malo unazad, recimo u četvrtak, kada sam našeg predcjednika Tomija srela i pitala kakvi nas izlet očekuje, na što mi je on odgovorio: - To ti je lagani izlet, autom se ide skoro do vrha i onda imamo dva sata lagane šetnje po stazi-. –Aj baš super-na to ću ja. Zapamtite ovaj Tomijev opis izleta i nastavite čitati dalje.....
I tako je svanuo i taj, zadnji dan u mjesecu svibnju, ukrcali smo se u aute i krenili put Bosne, a u autu.......a šta reć', osim da sam onog visinskog oborila još jedan osobni rekord u smijanju, nisam se toliko smijala od........ne mogu se čak ni sititi kad je zadnji put bilo, Josipe, zmaju, fala ti na tome! J
Prva stajna postaja bila je Drvar, popila se kava u atmosferi Divljeg zapada –kafić uređen k'o u vrime kauboja i Indijanaca, prigodnog naziva-„Mississippi“. Posvrljukali smo lipu (i jeftinu) kavu i uputišmo se dalje prema našem cilju-planini Klekovača.
Nakon asfalta, „truckali“ smo se nekih 15-ak min po off-road cesti kroz prekrasnu prirodu i dođosmo do početka staze.
Kolege planinari iz Banja Luke koje smo sreli, uputiše na kako je iskrčena staza od Male prema Velikoj Klekovači, te da nije još markirana ali da će nas oni uputiti. Hm.... Tribalo mi je sve biti jasno kada nas je na Maloj Klekovači Paško obavjestio kako je spomenuta iskrčena staza, ovaj...malčice strma.... Aj dobro, mislim se ja, priživiću i tu strminu, malo četveronoške, malo na pozadini (fala Bogu, imam na čemu J), malo uz pomoć Josipa i Paške, malo uz bodrenje Elze i prođoh. Ali tu ipak nije bio kraj, nego tek početak, ispostavilo se kako se veći dio staze sastoji od strmih dijelova, uskih hrbata, zahtjevnih uspona.... Gunđala sam i puvala više nego obično, satrala sve oko sebe, kolege planinari Banjalučani su sigurno nakon povratka rezimirali -Izlet je bio uspješan, osim one naporne Vlajine-Dalmatinke, nije se brate ugasila cilim putem, drugi put ih zaobilazimo u šrikom luku- J
Precjednikova „d va sata laganije šetnje“ pritvorilo se šest sati zahtjevnog uspona, ali......vridilo je! Dvi iljade metara pamtim, pišem 1962m koliko je visok vrh koji smo pohodili! Bome!-rič je koju ne pristajem govoriti od kad je počela moja planinarska avantura.
Koja bi to još prigoda okupila ljude u rasponu godina od 1941. do 1999. godišta, a koji pri tom funkcioniraju kao jedan?! Virujte mi nijedna a da nije rodbinska, osim planinarenja...
„Ništa mi neće ovi dan pokvarit“ rasoloženje nastavilo se i na povratku, tako da je mali incident na rvackoj granici bio samo točka na “ i“, skroz razumim ufitiljenog, nadobudnog carinika, da sam na njegovom mistu i meni bi MI bili sumnjivi J.
Ekipa koja je prigazila po' Bosne je slijedeća: Ante, Bere, Božo, Darija, Doc, Elza, Ivana, Josip, Krešo, Josipa, Milijana, Paško-Pajka i Paško-divokoza J, Rada, Roko, Taja, Tomi i Tome, Viktor i Zoran i moja malenkost.
Ivona Malenica
