U ranim jutarnjim satima skupina nadobudnih planinara školaraca popraćena grupom već iskusnih članova PD Promina sastala se na drniškom kolodvoru. Rasporedili smo se u 4 vozila i avantura je započela.
Svi smo bili dobro raspoloženi i veseli unatoč ranom buđenju. Vožnjom preko Oklaja, Kistanja, i još mnogih mjesta kojima nisam zapamtila imena, stigli smo do Obrovca, gdje smo stali na kavu i omastili brk. Nastavljamo put do Modrića, gdje silazimo s glavne ceste i ostavljamo civilizaciju za sobom. Automobilima smo se penjali još nekih 45 minuta, a što smo na većoj nadmorskoj visini, pogled postaje sve bolji. Napokon stižemo do Malog Libinja, polazišne točke našeg pješačenja. Vodiči su nam već iskusni planinari Anita Sirovica i Viktor Šiklić. Svi poštujemo glavno pravilo, a to je da se prati tempo najsporijega.
Uživali smo u šetnji prema vrhu, a i vidjeli neke primjerke flore i faune na koje ne možemo naići svakodnevno. Sve je to svojim fotoaparatom zabilježio naš fotograf umjetničkog imena Tom Samotnjak. Naravno, radile su se i pauze pa smo se tako svi malo bolje upoznali. Ekipa je vesela i uvijek spremana na šalu. Približavajući se odredištu, bili smo vođeni rečenicom vodiča: „Evo, još malo! Tu iza kantuna!“ Već lagano iscrpljeni, prihvatili smo tu rečenicu kao mantru i tješili se da smo blizu. Napokon smo stigli u sklonište Vlaški grad. Tu nas je dočekao bunker pun građevinskog materijala te smo se ipak odlučili smjestiti na livadi pokraj. Raspremili smo se i počeli vaditi hranu. Bilo je tu svega, svi smo nudili jedni druge pa je to potrajalo, a i planina stvarno otvara apetit.
Nakon predaha, skupina najhrabrijih uputila se na vrh Vlaški grad. Strmi uspon bio je izazov za nas početnike, ali pogled koji se pruža s 1383 mn/v sve je natjerao da zaborave na strah. Veličanstvena panorama otoka Paga, Maslenice, Novigradskog mora i otoka pružala se pred nama, a sa svih ostalih strana bili smo okruženi kamenitim Velebitom. Neopisiv osjećaj, sve riječi su suvišne. Nikome nije bilo žao što smo se odlučili popeti, a neki su i prevladali dugogodišnje strahove. Spustili smo se do skloništa nadajući se odmoru, ali su naši pratitelji odlučili da je vrijeme za vježbanje čvorova. Uspješno smo ponovili već naučene čvorove, pazeći da ne ugazimo na uže, jer, tko ugazi - plaća pivo!
Nakon opuštenog druženja, lagano smo krenuli natrag u civilizaciju. Silazak je bio brži od uspona pa smo, shvativši da imamo vremena pred sobom, odlučili opet zastati u Obrovcu. Ovaj put je kava zamijenjena pivom – jer mi to zaslužujemo! Umorni, ali veseli i nasmijani, rastali smo se na kolodvoru i sigurna sam da u ime svih mogu reći da jedva čekamo sljedeći izlet. Velebite, vidimo se uskoro!
tekst: Ivona Marin
foto: Tom Samotnjak
